Vesna Vukmirović za Dobojski info: „Mi odrasli smo zaboravili kako je teško biti dijete“

Poziv na rođendan, ponuđena užina i drugari koji prilaze da razgovaraju — za Vesnu Vukmirović to su neki od znakova da je dijete zaista prihvaćeno u odjeljenju. Iskustva iz rada sa djecom, ali i vlastito roditeljstvo, pretočila je u slikovnicu „Štiglić Žućko“, priču o junaku kojem je potrebno da ga neko sasluša i pruži mu priliku.

Socijalna radnica po struci, novinarka i majka troje djece, Vukmirovićeva je četiri i po godine radila kao asistent u nastavi u dobojskoj Osnovnoj školi „Vuk Stefanović Karadžić“. Kaže da joj je najteže padalo kada se kod djece primjećivalo samo ono što ne mogu, dok su njihove sposobnosti ostajale u drugom planu.

Za Dobojski info govori o nastanku svoje prve knjige, saradnji sa Tanjom Spasojević, susretima sa čitaocima i podršci koja je potrebna djeci i porodicama. Objašnjava i zašto prijateljstvo ne bi smjelo da zavisi od posebnog talenta ili uspjeha, te šta bi, prema njenom iskustvu, nadležni mogli učiniti da porodicama olakšaju svakodnevicu.

„Štiglić Žućko“ nastao je iz Vašeg iskustva u radu sa djecom. Postoji li neki susret ili trenutak poslije kojeg ste pomislili da to što ste doživjeli treba pretvoriti u priču?

„Štiglić Žućko“ jeste rezultat mog profesionalnog, ali i ličnog iskustva. Radila sam u Socio-terapijskom centru sa djecom sa poteškoćama, a bila sam i asistent u nastavi.

Žućko nije nastao zbog jednog susreta ili događaja, već iz brojnih trenutaka u kojima sam vidjela koliko često je inkluzija samo mrtvo slovo na papiru i koliko je djeci sa poteškoćama teško da ih drugi zaista prihvate i pruže im priliku. Najteže mi je padalo to što se često nije gledalo šta djeca mogu, već samo ono što ne mogu.

Ko je Žućko, šta ga muči i šta biste prvo rekli djetetu kojem predstavljate svog junaka?

Žućko je neko ko se nije uklopio zato što je drugačiji. Osjeća se odbačeno i napušteno zbog onoga što ne može, a sve će mu se promijeniti kada ga neko sasluša i pruži mu priliku.

Rekla bih da se većina nas u nekom trenutku osjećala tako. Ako i nije, vjerujem da smo svi u svom okruženju imali nekog Žućka.

Zašto ste odlučili da o iskustvima djece govorite kroz životinjske likove? Kako ste pazili da svaki junak ima svoju ličnost, a da ne bude određen samo poteškoćom sa kojom se suočava?

Životinjski likovi bliski su djeci. Gotovo da ne postoji dijete koje ne voli bar neku životinju. Životinje se mogu lijepo ilustrovati, a djeca se u tom uzrastu veoma vežu za ilustracije i po njima prepoznaju knjige.

Svaki lik ima svoju ličnost, kao i u stvarnom životu. Nisam morala posebno da pazim na to jer životinje koje su poslužile kao inspiracija za likove zaista postoje: mačak Dušan, mačak Savo, Laki… Svi su drugačiji, svoji, u nečemu dobri, u nečemu manje dobri, a zajedno odlični. Životinje su nepresušna inspiracija.

Koji dio priče Vam je bilo najteže napisati tako da bude razumljiv malom djetetu, a da se ne izgubi ono što želite reći?

Najteže je bilo sažeti priču da ne bude previše teksta, jer je namijenjena djeci do deset godina. Trebalo je napisati stvarnu priču, bez čarobnih formula, ali sa mnogo ljubavi.

Kada je pisanje krenulo, teklo je brzo. Imala sam jasnu predstavu o poruci slikovnice: prihvatanje i razumijevanje drugačijeg, uz želju da gledamo ono što djeca mogu da rade, a ne samo ono što ne mogu.

„Štiglić Žućko“ — priča o prihvatanju, prijateljstvu i pruženoj prilici

Kako je izgledala saradnja sa Tanjom Spasojević? Postoji li ilustracija koja je nekom prizoru dala značenje koje sam tekst nije mogao prenijeti?

Saradnja sa Tanjom Spasojević bila je sjajna. Jednostavno su nam se energije poklopile. Njene radove i estetiku poznavala sam sa društvenih mreža, gdje sam viđala plakate i najave koje je pravila.

Znala sam da će sve uraditi nježno, u pastelnim bojama, i da umije prenijeti emocije jer ih razumije. Svidio mi se svaki njen prijedlog i rješenje, tako da gotovo nismo imale korekcija. Tanja se ponekad više brinula kada nešto ne bi izgledalo baš onako kako je zamislila.

Razumjele smo se, a ona je veoma odgovorna, profesionalna i kreativna. Priči je dala sliku i oživjela je.

Da li ste rukopis prije objavljivanja čitali djeci? Šta su njihove reakcije pokazale?

Rukopis sam prvo dala na čitanje svom partneru Željku, lektorki Željki Damjanović i Tanji Spasojević, koja je uradila grafički dizajn.

Kada je stigao probni primjerak, pročitala sam ga Mladenu, svom najmlađem djetetu. U jednom trenutku rekao je da je veoma tužan zbog Žućka, ali je na kraju bio zadovoljan završetkom.

Svi životinjski likovi pisani su prema stvarnim životinjama, a inspiracija za Žućka bio je upravo Mladen.

Na predstavljanjima slikovnice govorilo se i o njenoj mogućoj upotrebi u logopedskom radu. Kako Vi zamišljate tu primjenu?

Po struci sam socijalna radnica, a imam i roditeljsko iskustvo sa logopedskim uslugama. Iz tog iskustva znam koliko nedostaju slikovnice i jednostavni tekstovi za vježbanje čitanja, fonemskog sluha i artikulacije glasova.

U tome vidim moguću primjenu slikovnice u radu logopeda, dok je učitelji mogu koristiti za radionice o toleranciji i prihvatanju.

Poslije promocija u Doboju, Banjaluci i Stanarima, koji susret sa čitaocima Vam je posebno ostao u sjećanju? Je li Vas neko dječije pitanje iznenadilo?

Posebno pamtim to što su na promociju u Banjaluci došli dječak kojem sam četiri i po godine bila asistent u nastavi i njegova majka. Došli su da me podrže, iako je od mog rada sa njim prošlo više od devet godina.

Dječija pitanja bila su uglavnom jednostavna. Obično smo mi odrasli ti koji komplikuju.

Djeca i odrasli na predstavljanju slikovnice „Štiglić Žućko“

U predstavljanju knjige naglašava se važnost prepoznavanja sposobnosti svakog djeteta. Kako uz tu poruku objasniti da dijete ne mora pokazati poseban talenat ili postići veliki uspjeh da bi zaslužilo prijateljstvo i prihvatanje?

To je suština ove slikovnice. Empatija, razumijevanje i podrška se uče. Mi roditelji treba da budemo primjer svojoj djeci jer nas ona u mlađem uzrastu jednostavno kopiraju.

Međusobno prihvatanje stvara čvrsto prijateljstvo, a prijateljstvo je pokretačka snaga svakoj osobi, posebno djeci. Mi odrasli smo zaboravili kako je teško biti dijete.

Pravo prijateljstvo i jeste u tome da se prihvatamo onakvima kakvi jesmo, ne zbog talenata i posebnosti, već da jedni drugima budemo vjetar u leđa.

Zamislimo roditelja koji je upravo pročitao „Štiglića Žućka“ svom djetetu. Kojim pitanjem bi mogao započeti razgovor o pročitanom?

Neka pita dijete šta misli o priči, šta bi uradilo da je neki od likova i šta bi u priči promijenilo i zašto.

Naravno, treba ga pitati i kako se osjećalo dok je slušalo priču, da li se ponekad osjeća kao Žućko ili poznaje nekoga ko se tako osjeća.

Četiri i po godine radili ste kao asistent u nastavi u dobojskoj OŠ „Vuk Stefanović Karadžić“. Po čemu ste prepoznavali da je dijete zaista prihvaćeno u odjeljenju?

To se odmah vidi. U prvom razredu važnu ulogu imaju učitelji, ali i roditelji druge djece.

Dijete je prihvaćeno kada mu druga djeca prilaze, razgovaraju sa njim, ponude mu užinu, pozovu ga na rođendan ili priđu da mu pomognu. Kada nije prihvaćeno, vidi se najprije u njegovim očima, a onda i u tome što ga drugi izbjegavaju.

Dječak sa kojim sam radila zaista je bio prihvaćen među vršnjacima i kod učiteljice. Imao je i asistenta, a asistent nije samo neko ko pomaže u savladavanju nastavnog sadržaja. On djetetu pruža i neku vrstu sigurnosti. Takvu podršku, međutim, nemaju svi i tu nastaju problemi i za dijete i za nastavnike.

Kako procjenjujete koliko je podrške djetetu potrebno i gdje povlačite granicu?

Granica je individualna i zavisi od djetetovih mogućnosti. Veoma je važno da dijete ima potrebne tretmane, treninge i časove, ali mora imati i vrijeme u kojem će biti samo dijete — vrijeme za igru.

Tu vidim granicu, uz svijest da je svako dijete drugačije.

Šta biste savjetovali roditelju čije dijete pita zašto njegov drug drugačije govori, uči ili reaguje? Kako odgovoriti jednostavno i iskreno, bez sažaljenja i izbjegavanja teme?

Savjetovala bih roditeljima da prvo pomisle kako bi se osjećali da je njihovo dijete u sličnoj situaciji.

Treba da objasne djetetu da se ne ruga ni tom drugaru ni bilo kome drugom i da zamisli kako bi njemu bilo da mu se neko ruga. Ne mora sa svakim da se druži, ali treba da pruži priliku drugom djetetu da ga upozna i da ga ne izbjegava zato što je drugačije.

Odgovori mogu biti jednostavni, ali treba da imaju empatiju.

Sa jednog od predstavljanja slikovnice „Štiglić Žućko“

Kada pogledate podršku djeci i porodicama u Doboju, gdje danas vidite pomake, a šta im još nedostaje? Na kojim iskustvima zasnivate tu ocjenu?

Prema mom iskustvu, pomaka ima, ali uglavnom na pojedinačnom nivou. Uslovi u školama se donekle popravljaju, ali smatram da je to još malo i nedovoljno.

Djeca i porodice nemaju dovoljno tretmana pokrivenih osiguranjem, pa često moraju da plaćaju privatne tretmane koje ne mogu svi da priušte. Tako gube dragocjeno vrijeme.

Tu ocjenu najviše zasnivam na vlastitom iskustvu. Imam i znanja i mogućnosti da svom djetetu obezbijedim podršku. Od treće godine je uključeno u tretmane, ide u redovnu školu, po redovnom programu, i napreduje. Neki kažu da je to čudo. Ja iza toga vidim rad, pruženu priliku i mnogo ljubavi.

Kada biste od nadležnih mogli tražiti jednu konkretnu promjenu koja bi djeci i porodicama olakšala svakodnevicu, šta biste izdvojili?

Za početak, tražila bih subvencionisanje privatnih tretmana tamo gdje u javnim ustanovama nema dovoljno defektologa i logopeda.

Od lokalnih i republičkih vlasti tražila bih i da zajedno razvijamo strategiju podrške: da sva djeca imaju potrebne tretmane, da mogu što više da ostvare svoje potencijale, da im se u skladu sa mogućnostima obezbijede srednjoškolsko obrazovanje i rad uz podršku.

Važno je pratiti ih i poslije petnaeste godine. Djeca odrastaju, a roditelji jednog dana neće biti tu. Treba razmišljati i o radu i stanovanju uz podršku, kako bi bili uključeni u društvo. Mnogo je posla, a vrijeme prolazi.

Ranije ste govorili da su Vam knjige mnogo značile tokom djetinjstva obilježenog ratom. Šta biste voljeli da današnja djeca pronađu u Vašoj knjizi?

Knjige su mi u ratnom djetinjstvu mnogo pomogle. Danas znam da su bile poveznica sa normalnim životom.

Čitala sam knjige iz edicije „Pet prijatelja“, Agatu Kristi, Miroslava Miku Antića, Matu Lovraka, Ivana Kušana, bajke i basne iz cijelog svijeta. Posebno sam voljela da čitam o Africi.

Voljela bih da djeca u Žućku pronađu podršku i snagu, naročito kada osjete da su sama ili drugačija. Da od moje slikovnice dobiju podršku kakvu sam ja dobijala od knjiga koje sam čitala u djetinjstvu.

Majka ste troje djece. Jesu li ona učestvovala u nastajanju „Štiglića Žućka“ i kako su reagovala na knjigu?

Nisu učestvovala u samom pisanju. Mladen je bio presrećan kada je shvatio da je Žućko nastao po njemu.

Ognjen, kao odrastao momak, rekao je: „Svaka čast, mama, što si se odvažila na ovaj korak.“ Tijana je nekako najtiša, ali njen osmijeh govori sve. Mislim da je i njoj jednako drago.

Šta ste iz novinarskog rada prenijeli u pisanje za djecu, a šta ste morali promijeniti u načinu na koji pričate priču?

Novinarsko pisanje treba da izazove emociju, da bude sažeto i jasno. To mi je dosta pomoglo u pisanju slikovnice.

Slikovnica ne treba da ima previše teksta, ali mora ga biti dovoljno da se poruka jasno prenese. Djecu ne treba smatrati nekim ko neće razumjeti. Treba pisati onako kako sa njima razgovaramo.

Vesna Vukmirović o svojoj prvoj knjizi: Pisanje je bilo najlakši dio puta do izdanja

Kako je izgledao put od rukopisa do izdanja SPKD „Prosvjeta“ iz Čelinca? Šta je bilo najzahtjevnije u pripremi i objavljivanju slikovnice?

Taj put bio je dug i najteži u cijelom procesu. Ovo je moja prva knjiga i nije bilo lako pronaći izdavača.

Partner Željko pomogao mi je u tome, a SPKD „Prosvjeta“ iz Čelinca i Borislav Maksimović bili su velika podrška. Zaista sam im zahvalna na svemu.

Borislav je mnogo pomogao u potrazi za štamparijom i rješavanju brojnih tehničkih detalja. Sve u svemu, put nije bio nimalo lak. Pisanje je, zapravo, bilo najlakše.

Da li se slikovnica već koristi u vrtićima, školama ili stručnom radu sa djecom? Kakve ste povratne informacije dobili?

Javljale su mi se mame koje kažu da njihova djeca vole Žućka i da ga čitaju pred spavanje. Slale su mi fotografije i pisale na Instagramu.

Za vrtiće još nemam povratnu informaciju.

Gdje roditelji i ustanove mogu nabaviti knjigu? Postoji li mogućnost da do primjerka dođu i djeca čije porodice ne mogu izdvojiti novac za kupovinu?

Knjigu mogu nabaviti kod mene. Mogu mi se javiti putem Instagrama ili na Facebook profilu Vesna Šokčević Vukmirović.

Za djecu koja žele knjigu, a ne mogu da je priušte, naravno da ćemo pronaći način da je dobiju. Poneki primjerak mogu i sama pokloniti, a ima i donatora koji žele da djeci poklanjaju knjige.

Nedavno sam jedan primjerak poklonila na Kosovu i Metohiji. Nadam se da ću sljedeći put kada odem tamo uspjeti da organizujem i druženje sa djecom.

Šta planirate poslije prvih promocija: susrete i radionice sa djecom, nove priče o Žućku ili neku sasvim drugu knjigu?

Planiram još promocija i radionice sa djecom gdje god me pozovu. Srednjim školama ponudila sam i radionice o tome kako nastaju slikovnice.

U pripremi je sljedeća slikovnica. Puž Veseljko ostaje pripovjedač, ali dolaze potpuno novi likovi. Tu je i još jedan projekat pod nazivom „Šumski badminton“. Nadam se da će oba ugledati svjetlo dana sljedeće godine.

***

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.