RADNIKU LIČNI RAČUN, DRŽAVI NOVI ZAJAM: Ko će platiti obaveznu penzijsku štednju u Srpskoj?

Radnicima u Republici Srpskoj najavljuje se lični penzijski račun na kojem bi se godinama prikupljao novac za dodatnu penziju. Na prvi pogled, riječ je o dobroj ideji: radnik bi znao koliko je ušteđeno, novac bi bio vezan za njegovo ime, a nakon odlaska u penziju imao bi dodatni izvor prihoda.

Međutim, još nije poznato ono najvažnije – ko bi taj novac uplaćivao.

Da li bi to bio dodatni trošak poslodavca, novi odbitak od neto plate radnika ili bi se dio sadašnjeg doprinosa preusmjerio iz Fonda PIO na lične račune?

Od odgovora na to pitanje zavisi da li radnicima stiže nova imovina ili novi namet.

Za sada nema objavljenog nacrta zakona, utvrđene stope doprinosa, datuma početka, obračuna troška za privredu i budžet niti jasnih pravila prema kojima bi se novac ulagao. Postoji prijedlog poslodavaca, podrška dijela institucija i nekoliko različitih verzija budućeg sistema, ali još nema odluke da će obavezna lična penzijska štednja zaista biti uvedena.

Poslodavci predlažu novi penzijski stub

Potpredsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske Saša Trivić predložio je uvođenje obavezne lične penzijske štednje koju bi, prema njegovoj zamisli, dodatno uplaćivali poslodavci.

Svaki radnik imao bi individualni račun i mogao bi da vidi koliko je novca na njemu prikupljeno. Ideja je razmatrana na Savjetu za razvoj Republike Srpske i ostavljena za dalju razradu.

Trivić je pomenuo i mogućnost da fond prikupljeni novac pozajmljuje državi uz kamatu, a da država tim sredstvima finansira isplatu postojećih penzija.

Prema njegovim riječima, zakon bi eventualno mogao biti donesen naredne godine, ali novi sistem teško bi odmah mogao početi da funkcioniše jer je potrebno uspostaviti pravni, finansijski i informacioni okvir.

Međutim, direktor Fonda PIO Republike Srpske Mladen Milić iznio je drugačiju verziju. Prema njegovom objašnjenju, dio novca mogao bi da uplaćuje poslodavac, a dio radnik iz svoje neto plate.

Predsjednik Saveza sindikata Republike Srpske Goran Stanković upozorio je da se od radnika s niskim platama ne može očekivati da se danas odriču dijela primanja kako bi možda imali veću penziju za nekoliko decenija. Kao moguću stopu pomenuo je četiri do pet odsto, ali uz stav da bi taj novac trebalo da dođe iz dobiti preduzeća.

Javnosti se, dakle, istovremeno nude najmanje tri verzije istog sistema.

U prvoj plaća poslodavac. U drugoj trošak dijele poslodavac i radnik. U trećoj bi radnik mogao ostati bez dijela sadašnje neto plate.

To nije mala razlika niti tehnički detalj. To je suština cijelog prijedloga.

Šta je prvi, a šta drugi penzijski stub?

Sadašnji penzioni sistem Republike Srpske zasnovan je na međugeneracijskoj solidarnosti. Jednostavno rečeno, doprinosi koji se danas naplate od zaposlenih koriste se za isplatu penzija sadašnjim penzionerima.

Radnik u tom sistemu nema svoj novac na posebnom računu. On tokom radnog vijeka stiče pravo da mu, kada ispuni zakonske uslove, penzija bude obračunata i isplaćivana iz javnog sistema.

To je prvi penzijski stub.

Drugi stub bio bi obavezna lična štednja. Novac bi se uplaćivao na račun radnika, a fond bi ga ulagao u obveznice, akcije i druge finansijske instrumente. Iznos buduće dodatne penzije zavisio bi od visine uplata, broja godina štednje, prinosa fonda, inflacije i naknada za upravljanje.

Republika Srpska već ima i dobrovoljnu penzijsku štednju, takozvani treći stub, ali ona nije obavezna i obuhvata relativno mali dio zaposlenih.

Zašto se uopšte govori o reformi?

Razlog je jasan – odnos zaposlenih i penzionera postaje sve nepovoljniji.

Prema podacima Ministarstva finansija Republike Srpske, u junu 2026. godine bilo je 337.484 osiguranika i 295.530 korisnika penzije. To znači da je na jednog penzionera dolazilo svega 1,14 zaposlenih osiguranika.

Prosječna neto plata iznosila je 1.698 KM, dok je prosječna penzija bila oko 698 KM, odnosno svega 41,1 odsto prosječne plate.

Istovremeno, doprinosi nisu dovoljni da pokriju sve penzije. U junu je po osnovu doprinosa za PIO prikupljeno približno 152,8 miliona KM, dok je za bruto penzije bilo potrebno oko 180,5 miliona KM.

Razlika je približno 27,7 miliona KM za samo jedan mjesec.

Taj novac mora biti obezbijeđen iz budžeta, odnosno iz poreza, drugih prihoda ili zaduženja. Prema rebalansu budžeta Republike Srpske za 2026. godinu, pored očekivanih 1,97 milijardi KM prihoda od doprinosa za PIO, planirano je još 243 miliona KM iz budžeta za isplatu penzija.

Broj penzionera nastaviće da raste. Projekcije Fonda PIO pokazuju da bi ih 2029. godine moglo biti oko 314.700, gotovo 19.000 više nego sredinom 2026. godine.

Zbog toga nije sporno da je penzionom sistemu potrebna dugoročna reforma. Sporno je da li će predloženi drugi stub riješiti problem ili će ga samo drugačije rasporediti.

Drugi stub ne može platiti današnje penzije

Lična štednja može pomoći radnicima koji će u penziju otići za 20, 30 ili 40 godina. Ona, međutim, ne stvara novac za penzionere kojima penzija treba biti isplaćena narednog mjeseca.

Ako poslodavci budu uplaćivali dodatni novac, rastu troškovi rada. To može usporiti rast plata, povećati cijene proizvoda i usluga ili posebno opteretiti mala preduzeća koja posluju s malom dobiti.

Ako dio bude uziman od radnika, pada njegova neto plata.

Ako se dio sadašnjeg doprinosa od 18,5 odsto preusmjeri na lične račune, Fond PIO odmah ostaje bez dijela prihoda, dok obaveza isplate postojećih penzija ostaje ista. Nastali manjak ponovo bi morao biti pokriven iz budžeta ili novim zaduženjem.

Upravo zato Vlada Republike Srpske i predlagači moraju odgovoriti: Da li postojeći doprinos za PIO ostaje netaknut ili se planira njegovo dijeljenje između prvog i drugog stuba?

Bez tog odgovora nije moguće procijeniti stvarnu cijenu reforme.

Pet odsto nije malo za radnika s niskom platom

Ukoliko bi se doprinos od pet odsto uzimao iz neto plate, radnik koji mjesečno prima 1.100 KM izdvajao bi 55 KM, dok bi radniku s prosječnom platom od 1.698 KM bilo oduzimano 84,90 KM mjesečno.

Za 30 godina, bez uračunatog prinosa, prvi radnik uplatio bi 19.800 KM, a drugi 30.564 KM.

Fond bi taj novac ulagao i pokušavao da ostvari prinos, ali krajnji rezultat ne zavisi samo od uplata. Na njega utiču inflacija, uspješnost ulaganja, padovi na tržištu i naknade koje fond naplaćuje.

Za radnika koji danas jedva plaća hranu, stan, račune i kredit, čak ni 55 KM nije mali iznos.

Zato pitanje glasi: Da li država i poslodavci planiraju povećati ukupnu cijenu rada ili se od zaposlenih očekuje da sada žive lošije kako bi jednog dana možda imali nešto veću penziju?

Lični račun može biti dobra vijest – ako je novac zaista radnikov

Dobro uređen drugi stub može donijeti nekoliko važnih koristi.

Radnik bi imao novac na ličnom računu, mogao bi provjeravati uplate i vidjeti kako se sredstva ulažu. Taj račun trebalo bi da bude prenosiv prilikom promjene poslodavca, a sredstva u potpunosti nasljediva.

Buduća penzija više ne bi zavisila isključivo od broja zaposlenih i odluka vlasti. Dio penzionih prihoda dolazio bi iz stvarno akumuliranog kapitala.

Ali ništa od toga ne smije ostati na obećanju. Zakon mora jasno propisati da je novac vlasništvo radnika, da ne može biti korišten za druge namjene i da država, fond ili poslodavac ne mogu njime slobodno raspolagati.

Posebno mora biti objašnjeno šta znači najavljena državna garancija.

Da li država garantuje samo polovinu uplata, puni nominalni iznos ili vrijednost novca nakon inflacije? Ko nadoknađuje gubitak ako fond loše ulaže? Da li garancija postoji samo na papiru ili se za nju formira poseban garantni fond?

Da li bi radnička štednja postala novi izvor novca za državu?

Najosjetljiviji dio prijedloga jeste mogućnost da fond novac radnika pozajmljuje Republici Srpskoj, koja bi tim novcem isplaćivala tekuće penzije.

Penzijski fondovi širom svijeta ulažu u državne obveznice. Takva ulaganja su uobičajena i mogu donositi stabilnu kamatu. Sama kupovina državnih obveznica nije dokaz zloupotrebe niti je nužno loša investicija.

Problem nastaje ako država propiše obaveznu štednju, garantuje za nju, a zatim najveći dio tog novca pozajmi kako bi pokrila postojeće budžetske obaveze.

U tom slučaju radnik formalno dobija lični račun, ali sigurnost njegove štednje ponovo zavisi od iste države i istog budžeta od kojih zavisi i sadašnja penzija.

Postavlja se zato jednostavno pitanje: Da li se uvodi novi penzioni stub da bi radnici dugoročno štedjeli ili da bi država dobila novi izvor zaduživanja?

Ovo pitanje posebno je važno zbog načina na koji je uložen novac postojećeg Evropskog dobrovoljnog penzijskog fonda.

Prema polugodišnjem izvještaju, EPF je na kraju juna 2026. imao oko 57,8 miliona KM neto imovine. Od toga je približno 43,1 milion KM, odnosno oko 74,6 odsto, bilo direktno u obveznicama i trezorskim zapisima Republike Srpske.

Takva ulaganja nisu nezakonita. Ipak, pokazuju koliko štednja može biti vezana za jednog dužnika. Ako bi budući obavezni fond raspolagao stotinama miliona maraka, zakon bi morao ograničiti koliko novca smije biti uloženo u dug Republike Srpske i obavezati fondove na ulaganje u različite države, tržišta i vrste imovine.

Bez toga bi radnik istovremeno zavisio od Republike Srpske kao isplatioca prve penzije, dužnika njegovog ličnog fonda i garanta za ušteđeni novac.

Poslodavci već mogu da štede za radnike, ali to rijetko čine

Republika Srpska već ima dobrovoljni penzijski fond, a poslodavcima je omogućeno da pod propisanim uslovima radnicima neoporezivo uplaćuju do 100 KM mjesečno.

Ipak, podaci EPF-a pokazuju da privatni sektor tu mogućnost nije masovno koristio.

Na kraju 2025. godine fond je imao 40.313 članova. Čak 37.575 članova dolazilo je iz javnih preduzeća i institucija, dok je iz privatnog sektora bilo samo 2.738 članova, odnosno svega 6,8 odsto ukupnog članstva.

Zato Unija poslodavaca treba javnosti da odgovori:

Koliko njenih članica već uplaćuje dobrovoljnu penzijsku štednju radnicima? Ako poslodavci žele dodatno da izdvajaju za zaposlene, zašto nisu masovnije koristili postojeću neoporezivu mogućnost? Zašto se sada traži obavezan sistem ako dobrovoljni nije zaživio u privatnom sektoru?

To ne znači da je prijedlog poslodavaca loš, ali predlagači moraju dokazati da su spremni da snose trošak koji predlažu, a ne da se on kasnije prebaci na radnike ili budžet.

Ko će zaraditi na upravljanju novcem?

Drugo važno pitanje su naknade.

Fondovi ne upravljaju novcem besplatno. Naplaćuju naknadu prilikom uplate, godišnju naknadu za upravljanje i druge troškove. Kada se štednja odvija decenijama, čak i naizgled mali procenat može uzeti značajan dio ukupnog prinosa.

Prema prospektu EPF-a iz 2025. godine, ulazna naknada iznosila je do 1,9 odsto svake uplate, dok je naknada za upravljanje iznosila dva odsto neto imovine godišnje. U dokumentu je naveden prosječan nominalni neto prinos od osnivanja do datuma prospekta od 1,409 odsto godišnje.

Postojeći dobrovoljni fond nije isto što i budući obavezni drugi stub. Novi sistem može imati druga pravila, niže naknade i drugačija ulaganja. Međutim, upravo zbog toga zakon mora unaprijed propisati maksimalne troškove.

Ako će stotine hiljada radnika morati da uplaćuju novac, ko će dobiti pravo da njime upravlja? Da li će postojati samo jedan fond ili više njih? Hoće li radnik moći da bira i promijeni fond? Ko će kontrolisati ulaganja? Ko će odgovarati ako visoke naknade pojedu prinos?

Obavezna štednja ne smije postati siguran posao za unaprijed izabrano društvo za upravljanje.

Hrvatska pokazuje i prednosti i slabosti

Hrvatska već ima obavezni drugi stub. Za radnike koji su osigurani u oba stuba, 15 odsto bruto plate ide u prvi, a pet odsto na individualni račun u drugom stubu.

Do jula 2026. godine hrvatski obavezni penzijski fondovi prikupili su oko 28,8 milijardi evra imovine. To pokazuje da drugi stub može stvoriti veliki domaći kapital i značajnu ličnu štednju.

Međutim, sistem nije donio jednaku korist svim radnicima. Visina dodatne penzije zavisi od plate, godina uplata i prinosa. Radnici s malim platama, prekidima zaposlenja i kratkim periodom štednje prikupljaju mnogo manje iznose.

Prilikom odlaska u penziju veliki broj hrvatskih osiguranika bira povratak samo u prvi stub kada je takav obračun za njih povoljniji. Prema podacima REGOS-a, među osiguranicima koji su 2025. dostavili važeću izjavu o izboru penzije, približno dvije trećine izabralo je penziju samo iz prvog stuba.

Pouka nije da drugi stub ne funkcioniše. Pouka je da nije dovoljno otvoriti lični račun i očekivati da je problem riješen.

Ako su plate male, naknade visoke, period štednje kratak, a prava iz prvog stuba umanjena, konačna penzija ne mora biti veća.

Šta je sa starijim radnicima?

Poseban problem predstavljaju radnici koji su blizu penzije.

Osoba od 25 ili 30 godina može štedjeti nekoliko decenija. Radnik od 55 godina nema dovoljno vremena da na ličnom računu prikupi značajan iznos.

Hoće li drugi stub biti obavezan za sve ili samo za mlađe generacije? Hoće li stariji moći dobrovoljno da se uključe? Da li će država doplaćivati za radnike s minimalnim platama? Šta će biti s nezaposlenima, poljoprivrednicima, samostalnim preduzetnicima i ljudima koji godinama rade povremeno?

Nije objašnjeno ni šta se dešava kada poslodavac ne uplati novac. Da li radnik gubi mjesec štednje ili država odmah naplaćuje dug? Da li se račun prenosi kada radnik ode u Federaciju BiH, Brčko distrikt ili inostranstvo?

Sve su to pitanja na koja odgovori moraju biti poznati prije usvajanja zakona, a ne nakon što sistem počne da se primjenjuje.

Pitanja na koja javnost mora dobiti odgovore

Prije nego što obavezna lična penzijska štednja bude predstavljena kao gotova reforma, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo finansija, Fond PIO i Unija poslodavaca treba jasno da odgovore:

• ► Postoji li nacrt zakona i ko ga priprema?

• ► Da li je urađena aktuarska i fiskalna analiza?

• ► Kolika bi bila stopa novog doprinosa?

• ► Da li bi novac uplaćivao isključivo poslodavac ili i radnik?

• ► Da li bi radniku bila umanjena sadašnja neto plata?

• ► Ostaje li postojeći doprinos za PIO od 18,5 odsto nepromijenjen?

• ► Ako se dio tog doprinosa preusmjeri, ko pokriva manjak za postojeće penzije?

• ► Da li bi država mogla da pozajmljuje novac iz fonda i pod kojim uslovima?

• ► Koliki dio štednje bi smio biti uložen u obveznice Republike Srpske?

• ► Da li bi postojalo više fondova ili samo jedan?

• ► Kolike bi bile maksimalne naknade za upravljanje?

• ► Šta konkretno obuhvata državna garancija?

• ► Da li bi novac bio u potpunosti nasljediv?

• ► Šta se dešava ako poslodavac ne izvrši uplatu?

• ► Koja pravila bi važila za starije radnike i zaposlene s minimalnom platom?

• ► Koliko članica Unije poslodavaca već koristi postojeću mogućnost dobrovoljne uplate do 100 KM?

Reforma ili novo odgađanje problema?

Lična penzijska štednja nije sama po sebi ni spas ni prevara.

Dobro uređen sistem može radniku stvoriti nasljedivu imovinu, veću kontrolu nad novcem i dodatni prihod u starosti. Loše uređen sistem može mu smanjiti platu, povećati cijenu rada, oslabiti postojeći Fond PIO i koncentrisati štednju u dugu države koja već mora da iz budžeta doplaćuje za penzije.

Zato se rasprava ne smije svesti na lijepo obećanje da će svaki radnik imati svoj račun.

Važno je čijim novcem će se račun puniti, ko će njime upravljati, koliko će to koštati i kome će fond pozajmljivati milijarde koje bi tokom godina mogle biti prikupljene.

Lični penzioni račun ima smisla samo ako je novac na njemu zaista dodatni, radnikov i zaštićen.

Ako se bude punio iz sadašnje radnikove plate, a zatim dominantno koristio za finansiranje državnog duga i tekućih penzija, Republika Srpska neće dobiti novi penzioni stub, nego novi krug istog finansijskog problema.

***

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.