ISTORIJA DOBOJSКOG ZDRAVSTVA – KAKO SU NAS LIJEČILI Dobar čovjek – dobar ljekar

Da ima puno istine u izreci bečkog kliničara Nothegela, koja je uklesana na njegovom grobu, da „Samo dobar čovjek može biti dobar liječnik“, najbolji je primjer nesebično djelovanje i požrtvovanost našeg primarijusa dr Rajka Jaramaza, ljekara pedijatra.

– U Doboj je došao iz Tuzle davne 1956. godine gdje je radio kao medicinski tehničar. Na nagovor dr Redžepa Ilijazovića, načelnika Hirurgije dobojske bolnice, stigao je u dobojsku bolnicu i bio jedini anestetičar u to vrijeme. Godinama su tako bili tandem dr Ilijazović i anestetičar Jaramaz, koji su ulijevali sigurnost brojnim pacijentima u njihovo ozdravljenje. Nije prošlo nekoliko godina a mladi anestetičar Jaramaz privukao je pažnju uprave i stručnog kolegija da njegovo znanje prevazilazi sadašnji njegov položaj te je na njihov nagovor upisao Medinski fakultet u Beogradu i u roku ga završio. Svi su očekivali da će dobojska bolnica dobiti novog hirurga; međutim, on se opredijelio za pedijatriju jer ta mala živa bića bila su njegova velika ljubav i tu je ostvario sebe u punom smislu te riječi.

PRVA ZAMJENA КRVI КOD NOVOROĐENČADI

Početkom novembra 1990. ljekari dobojske bolnice, predvođeni prim. dr Jaramazom, uz koga su bili prim. dr Fikret Huskić, prim. dr Radoslava Spasojević i prim. dr Biljana Torbica, izvršili su prvu zamjenu krvi (eksangvinotransfuzija) novorođenoj bebi. Poznato je da u prvim danima novorođene djece najčešći klinički problem predstavlja žutica. U stvari, radi se o nagomilavanju krvnog pigmenta u krvi, koji kada prijeđe određenu granicu, predstavlja opasnost za novorođenče, odnosno za ćelije njegovog mozga. Ovaj postupak s obzirom na tehničku opremljenost Službe transfuzije krvi i Laboratorije, naravno i kadrovsku stručnost, ovaj zahvat se redovno obavlja u dobojskoj bolnici umjesto u drugim pedijatrijskim klinikama kakav je do tada bio slučaj.

PORAST PRIJEVREMENO ROĐENE DJECE

U to vrijeme u dobojskoj bolnice godišnje se rađalo blizu tri hiljade djece sa područja cijelog regiona, od kojih oko 270 prijevremeno rođenih kojima je bila potrebna posebna njega. Dječje odjeljenje imalo je najorganizovaniji prihvat ovih pacijenta sa posebnim odsjekom u kome je bilo smješteno 12 inkubatora, što je uveliko doprinijelo smanjenju smrtnosti kao i dobra saradnja neonatologa s porodilištem. Dječje odjeljenje po opremljenosti, komforu i rezultatima rada spadalo je u vrh visokorazvijenih medicinskih djelatnosti u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući upravo primarijusu Jaramazu i njegovom timu saradnika. Mnogi od tih malih pacijenata danas su zreli ljudi zahvaljući našim ljekarima. Jedan od najvažnijih parametara zdravstvenog stanja stanovništva je smrtnost dojenčadi kao najosjetljivije skupine stanovništva. Ovdje se tome pridavala posebna pažnja u borbi za zdravo potomstvo.

Primarijus dr Rajko Jaramaz

Ljekari su sarađivali na zajedničkom poslu u okviru organizacije i unapređenja zdravstvene zaštite i godinama su se družili po seminarima i stručnim skupovima. O tome doktor Jaramaz iznosi nekoliko svojih sjećanja:

- Ja sam imao sreće da savršeno upoznam anatomiju čovjeka, provodeći vrijeme u opštoj bolnici kao jedini anestetičar uz tadašnjeg šefa, dr Ilijazovića.

Doktor Jaramaz se iz toga vremena sjeća jedne neobične sitacije u kojoj su se našli kada je trebalo izvaditi nož iz glave jednog pacijenta zabodenog u seoskoj tuči. Bilo je dramatično, a operacija je trajala nekoliko sati i na sreću se uspješno završila. Iz toga vremena ostala je pjesma koja se često mogla čuti na seoskim pijankama:

Udri, lolo, nek palija zveči,
ima Redžo koji rane liječi.

Bio je to zaista veliki uspjeh i umijeće dr Ilijazovića i cijele ekipe koja ga je opsluživala, i to ga je odmah kandidovalo za dobijanje zvanja primarijusa.

Doktor Rajko Jaramaz bio je iskusan zdravstveni radnik, koji je prošao sve faze školovanja, od medicinskog tehničara, anestetičara, ljekara opšte medicine i specijaliste pedijatra. Bio je i predsjednik Poslovodnog odbora SOUR-a i nije mu smetalo da godinama obavlja poslove obdukcije i sudskog vještaka. Vještačio je mnoga ubistva, samoubistva i druge nesretne slučajeve, sve do dolaska dr Ljubomira Curkića, specijaliste patologa.

U njegovoj privatnoj ordinaciji uvijek je vrilo kao u košnici. Bio je iskusan, tako da za njega u pedijatriji skoro da nije bilo tajne. Bio je samouvjeren i hrabar, pa je često roditelje koji su zahtijevali da im se djeca liječe u drugim zdravstvenim centrima, u Beogradu ili Zagrebu, odvraćao od nepotrebnih troškova i na sebe preuzimao odgovornost ostavljajući djecu u dobojskoj bolnici, neprekidno nadzirući njihovo uspješno liječenje.

Ovo je samo nekoliko kratkih sjećanja koja ne dozvoljavaju da se zaborave ljekari koji su tokom proteklih decenija razvoja dobojskog zdravstva bili pouzdana tačka oslonca za djecu i njihove roditelje za sve njihove zdravstvene nevolje. Mada je mnogim svojim pacijentima sapasio živote izgubio je bitku sa sopstvenom teškom bolešću koja ga je prije nekoliko godina zauvjek odvojila od svojih najmilijih.

Pripremio mr Vojislav Vojo Gnjato

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!