Dragi gradonačelniče, Htjedoh početi ovo pismo sa “poštovani”, ali shvatih da nemam razloga za to. Nemam razloga ni da ti persiram, pa ću ti se obraćati sa “ti” jer persiram one koji zaslužuju moje poštovanje, a ti svakako nisi taj. E moj gradonačelniče, da samo znaš koliko toga ti još nisi zaslužio, a imaš.
Razlog mog obraćanja je situacija u kojoj živim i studiram. Znaš li ti, Obrene, da sam ja na Univerzitetu u Banjaluci drugi student fizike iz Doboja u posljednjih deset godina? Naravno da ne znaš. Jer, zašto bi tebe zanimao život građana koji su te izabrali da budeš tu gdje jesi?
Znaš li ti, Obrene, da ja živim u sedmočlanoj porodici? Znaš li ti da se nas sedmoro hranimo, školujemo, liječimo i preživljavamo od jedne penzije, plate i socijalne pomoći? Znaš li ti, Obrene, da mi je majka stopostotni invalid i da joj ta socijalna pomoć ne može biti ni za lijekove?
A znaš li, Obrene, da sam 2013. godine bila učenik generacije i da od grada ni zahvalnicu nisam dobila? Zašto bi ti to znao, pa nije bila izborna godina, nema razloga da se brineš o dobroj djeci.
E moj Obrene, pa gdje će ti duša?! Znaš li, Obrene, da sam elokventnija i od tebe i od svih onih tvojih lutaka koji samo pred izbore pokucaju na vrata, nudeći komad hljeba za glas? Znaš li, Obrene, da sam ja, umjesto da učim, išla da radim i zarađujem za život i studiranje, pa, eto, obnovih godinu?
Znaš li, Obrene, kako je sastavljati kraj s krajem, kako je preživjeti dan sa jednom markom, kako je teško kad nemaš ni tu marku bar hljeb da kupiš?
Ništa ti ne znaš, moj Obrene, ne zato što ne treba da znaš, već zato što te boli uvo za jad malog, poštenog čovjeka. Ne znaš, Obrene, ni da ja sa nepune 22 godine imam 30 priznanja i zahvalnica.
Ali sigurna sam da jedno znaš – NEMAM STIPENDIJU! Evo godinama čekam da objaviš neki konkurs za stipendiranje studenata deficitarnih zanimanja, ili bilo kakav konkurs da se prijavim. Ali to je kao da čekam Godoa (ako si ikada pročitao to djelo).
Možda ćeš reći da je nikada nisam tražila, ali ja sam čekala da me prepoznaš, da vidiš potencijal, naravno uzalud. Pitao je moj otac one tvoje lutke hoće li se to ikada desiti, ali – obećanje ludom radovanje.
Ali, evo, prekipjelo više i meni. Više neću da čekam, neću da ti pišem molbu, već TRAŽIM da mi daš tu stipendiju! Tražim da se moj trud cijeni! Tražim da budeš odgovoran prema svojim građanima! I nemoj, molim te, da mi kažeš biće, nemoj da mi daješ jednokratnu pomoć, nemoj na takav način da me omalovažavaš! Nisam ja balavica koja ne zna šta hoće u životu, već dovoljno zrela djevojka koja razmišlja o budućnosti!
Tražim, Obrene, da mi platiš smještaj u Studentskom domu! Tražim, Obrene, da mi platiš ishranu u menzi i tražim da mi daš i za džeparac! Sad ćeš reći kako tražim previše, ali ja sam ovoj državi iz svoje pozicije dala više nego ti iz svoje!
Dok si ti, Obrene, sjedio u fotelji, ja sam išla na edukacije. Dok ti, Obrene, nisi radio ništa, ja sam se borila za kvalitetnije obrazovanje, za bolju budućnost! Dok ti, Obrene, nisi prstom makao, ja sam sve od sebe davala da bih nešto u životu postigla. Zato te ne molim, već tražim od tebe da mi obezbijediš uslove u kojima je moje samo da učim!
S ogorčenjem,
Mladenka Ostojić
