Razgovor sa prim. dr Milanom Vajdićem, hematologom, rukovdiocem Službe za unutrašnje bolesti Regionalne bolnice Doboj, vođen avgusta 1979. godine

Vanredno stanje i koronski policijski čas obeležili su sedmicu iza nas. Sve vesti kao i život sami bili su u službi borbe protiv pandemije. No, kroz koprenu koja je prekrila ograničenjima ispunjenu svakodnevicu, probili su se neki događaji, čisto da naruše monotoniju i obeleže teritoriju.

Ko je spoznao ljepote mladosti i ko u starosti živi bez pakosti, tuge i lijekova taj srećno i spokojno uživa u jeseni svog života. Ne znam baš mnogo takvih osoba, možda četiri-pet. Da li vi znate neku stariju osobu koja ne koristi lijekove protiv visokog krvnog pritiska, holesterola, povećanog šećera, depresije, nesanice, straha ili neke druge bolesti? Ako je negdje u vašoj blizini, pitajte za savjet kako se danas u ovom ludom vremenu može živjeti bez tableta.

Pogledaj rijeku Bosnu
i svoju smrt, čovječe

(Bez vode se gasi iskra života)

Postalo je već zamorno ovo sa jezicima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, posebno Bosne i Hercegovine. Svaka državica na Balkanu hoće da ima svoj jezik kako bi bila što veća država. To liči na priču o žabi koja je vidjela koliki je vo pa se nadula – i pukla. Državice na Balkanu su danas kao nadute žabe. Smoriše nas nastojanja vlastodržaca i državnih jezikoslovaca da u svojoj nahiji, oblasti, entitetu, mjesnoj zajednici, begovatu, pašaluku, vilajetu ili kao se već zovu te male, beznačajne proklete avlije  da imaju svoj jezik, kao moćno sredstvo državnosti, vlasti i daljeg pokoravanja radnog i neradnog naroda.

Opšte je poznato da se 27. januar u cijeloj Republici Srpskoj slavi kao školska slava i to je dan kada se ljudi iz Ministarstva prosvjete, Prosvjetno pedagoškog zavoda, crkve i opštine razmile da uveličaju praznik profesora, nastavnika i djece pravoslavne.