Jedanaestogodišnji Milan Begović sve češće sjeda za klavir i svira melodije koje je naučio prije tri-četiri godine. U Gracu, u Austriji, taj pijano je za njega kao neka svetinja. Svakodnevno ga miluje i čisti, otvara i svira i ponekad, tiho u sebi, zaplače kada pogleda u sliku koja tu stoji još od jeseni 2010. godine. To je slika njegovog djeda Saliha Begovića, novinara iz Doboja, mog prijatelja.
Dan prije početka rata u Doboju, drugog maja 1992. godine, bježeći od haosa, krenuo sam za Beograd i dao ključeve svog stana Salihu da uzima poštu i pazi na moje stvari. Moj prijatelj je htio da sačuva i svoj, i moj stan. Samo dan-dva poslije, jedan "vojnik" provalio je u moj stan, odmah pobacao sve knjige, novine i rukopise. Nakon izvjesnog vremena taj srpski borac, kako je napisao na vratima mog stana, i kako sam kasnije čuo, provalio je u tuđu kuću. U mom stanu ostala je pustoš… Nedugo zatim, specijalci iz Niša ili Novog Sada bez razloga su uhapsili Saliha, isprebijali ga i kada je bio na ivici života i smrti, spasio ga je jedan policijski inspektor iz Doboja, naš zajednički prijatelj, Srbin, ako je to važno za ovu priču.
Nekoliko mojih i njegovih poznanika uspjeli su Saliha da dovezu u Beograd gdje mu je pružena pomoć. Za Salihove muke saznao je njegov prijatelj Radivoje Rajko Kojić, iz Obrenovca, drug iz vojske, pozvao ga svojoj kući i tu je ostao sve do februara 1995. kada odlazi u Italiju, u Milano, gdje su već bili njegova supruga Borka i kćerka Zvjezdana, koje su pobjegle iz Doboja, u predvečerje rata. Ja sam tada bio već stigao do Njemačke… Salihov sin Mirsad je još prije početka rata u Bosni pobjegao u Njemačku, a zatim se preselio u Austriju.
A sada, da se za trenutak vratimo odavde, sa izbjegličkih odiseja i golgota, do mladosti, u šezdesete godine dvadesetog vijeka, u vrijeme kada se Salih Begović, tada mladi učitelj u jednom selu, kod Dervente, zaljubio u svoju kolegicu Borku.
Pošto su htjeli da se vjenčaju, vrijeme je bilo da upozna i Borkine roditelje, u selu Osinji. Za predstavljanje je uzeo ime Savo (mi se tada nismo poznavali) i već pri prvom susretu, druželjubiv i srdačan Savo, to jest Salih, prirastao je za srce Borkinom ocu i cijeloj familiji. Velikodušno su ga prihvatili i prigrlili, sve predrasude su nestale i Salih je mogao da oženi Borku.
Prijateljstvo između Borkinih roditelja i Saliha bilo je iskreno, čvrsto i trajno. U znak međusobnog uvažavanja i poštovanja, prvi Salihov unuk dobio je ime Milan, po Borkinom ocu. Dakle, Milan ima zeta Saliha, a Borka je sa Salihom rodila Mirsada. U Austriji, Mirsad je oženio Olju, iz okoline Doboja, čiji se pradjed takođe zvao Milan i koji je, kako je Salih pričao svojoj djeci, bio dobar čovjek kao i Borkin otac. I tako su Mirsad i Olja svom sinu, Salihovom i Borkinom prvom unuku, dali ime Milan…
I, evo nas sada u drugoj polovini prve decenije dvadeset i prvog vijeka. Salih živi u Milanu, njegov sin Mirsad u Gracu, unuk je već porastao, djed ga često posjećuje i priča mu o dva Milana, dva dobra čovjeka.
Trećeg Milana u ovoj priči, dječaka Milana Begovića, privlače muzika i strani jezici, on govori njemački i uči engleski. I tako, jednog dana u maju, dok zajedno šetaju po Gracu, vesele su proljeću i ljetu, grle se, pričaju zanimljive detalje iz svojih života, kupuju sladoled ili grickaju kokice, unuk zamoli djeda da svrate u jednu muzičku prodavnicu. Tu se Milan prosto zaljubi u klavir i kaže djedu da ponekad sluša kako neki dječak u njegovom susjedstvu, lijepo svira, baš na klaviru.
Kao i svaki dobri djeda, Salih svom unuku kupuje pijano. Poslije je sve bilo kao u kakvoj lijepoj priči. Milan je išao u muzičku školu, naučio da svira, djeda je dolazio iz Italije, u Grac, da ga sluša. Sve je to snimao i nosio u Milano da kao penzioner, po cijeli dan, uživa slušajući i Mocarta, i pjesme iz Bosne, i Betovena, i melodije iz Srbije, i… Unuk i djeda su najčešće i najljepše komunicirali preko muzike i oba su to doživljavali kao svoje divne trenutke…
S početka jeseni 2010. godine, Salih je obećao unuku da će se vidjeti najkasnije za Novu, 2011. godinu. Prije toga otišao je u Bosnu, u svoj Doboj, i otuda mi javio da i poslije nepunih dvadeset godina još čuva ključ od moga stana i da jedva čeka da se vidimo. Poslao je i dvije razglednice iz Doboja – unuku u Gracu, i meni na Floridu.
U životu, na žalost, često ne bude onako kako želimo i zamišljamo.
Sredinom novembra, 2010. godine, stigla je vijest da je moj prijatelj Salih Begović umro poslije kratke bolesti. Svi smo bili tužni, a najtužniji Milan. Stavio je djedovu sliku na klavir. Rekao je mlađem bratu Timu i starijoj sestri Vanesi da moraju paziti na pijano, to im je najljepša uspomena. Vanesa, vjerovatno budući pisac ili glumica, i mali Tim ponekad, sa Milanom, sjednu za klavir, sviraju i slušaju omiljene djedove melodije. Čuvaću ovaj pijano dok sam živ, zavjetovao se Milan, Salihov unuk.
A, u proljeće 2011. godine, Milan Begović počeo je da uči i kineski jezik, jer su se on i djed dogovorili da će jednog dana posjetiti Kinu i otići na Veliki zid da tamo zagrljeni prošetaju i zajedno se slikaju…
…..
(Objavljeno u listu "Politika", 4. januara 2013, i u knjizi Save Petrovića "Hiljadu osmijeha i jedna tuga" , 2014)
