U redakciju Gradskog nezavisnog informativnog portala Dobojski Info stiglo je pismo dobojskih srednjoškolaca i mi ga u cijelosti prenosimo:
Zemlja bez sluha
Kažitemivasnečujemo bb.
666 333
Zemlja Rado-idejska
Govorimojasnonekadćetenasčuti bb.
007 013
Odjeljenje za neshvaćene srednjoškolce
n/r. Onima koji nas ne shvataju
Predmet: Reći ćemo jasno, pokušajte nas čuti
Poštovani,
Ja sam neko, tako malen, i Vi ne znate moje ime, jer ja u Vašem svijetu nisam niko bitan. Vjerujem da me nećete ni prepoznati, jer u masi srednjoškolaca ja sam, kao i svi drugi.
Znate, živjeti u državi, koja teži promjenama a iste guši, teško je. Juče je ugušeno 100 ideja i srednjoškolaca, njihovih osmijeha. Prošle godine isto. I sutra će isto. Danas sam i ja među ugušenima. A znate li zašto? Naravno, da ne. Trebalo bi da se stidite toga. Ali, sve se zaboravimo, da neko kao Vi, ne zna šta je to stid, tuga, radost, a ponajmanje ljubav i uspjeh. Pitam se, radite li ono što volite?! Mami li Vam to osmijeh na lice?! Osjećate li toplinu oko srca i leptiriće u stomaku?! A potom, vidite, navlače se crni oblaci, i koračaju, grme, ruše. Ruše sve ono što ste uradili. I vidite to je neko, nepoznato-poznat. Ali ne vidi, jer neće da vidi, šta vam zapravo čini. Ako ste pohađali školu, sigurno se sjećate djela koja imaju prstenastu kompoziciju. Vidjeli ste da je to priča u priči. Da se sve vrti u krug. I ja sada pričam priču u priči. Juče je neko drugi. Sutra će neko drugi. I uvijek ćemo kucati na Vaša vrata, pričama, koje se vrte, a Vi ni ne znate da su iste, jer ih ne čujete. Jer nećete da ih čujete. Jednog dana, Vi ćete tražiti nas, i biće to kao ploča koja se vrti na starom gramofonu, najednom će zaškripati, zacviliti. I znate li šta onda?
Mi ćemo Vas saslušati, pomoći Vam, jer za razliku od Vas, mi osjećamo sve ono što Vi ne. Jer mi smo na kraju samo ljudi.
Znate li šta dalje? Nije li sramota da Vas se stidimo? Boli li Vas to? Jer Vas se ne stidi jedan srednjoškolac nego milion i jedan. Poražavajuće, zar ne. Boli li Vas što rušite snove onih koje bi trebalo da držite na dlanu, onih koje bi trebalo da čuvate i odgajate. Mlade. Kad bolje promislim, nas bi boljelo, i već nas boli. Kažite nam onda, zašto da ne odemo, zašto da ostanemo ovdje?! Zapitajte se! I neka Vas zaboli, bar jednom zaboli.
A oni koji se pronađu ovdje, neka ne budu uvrijeđeni, neka ovo shvate kao pruženu ruku pomirenja i poziv na saradnju. Mi Vas trebamo. A i Vi nas isto tako.
S ljubavlju,
Srednjoškolci
