Danilo Stojčinović kaže da ima četiri godine, a nema. Doduše, fali mu još samo malo, ali nema. Ali zato ima malo junačko srce, i puno ljubavi u njemu. Danilo voli svog djeda, a djed ga je pozvao da ide s njim na marš preko Ozren planine, do postojbine gdje je djed rođen i odrastao.
Tamo bi i Danilo, sigurno, bio rođen, da njegovog djeda nisu protjerali 10. septembra prije 22 godine. I djeda, i rođake, i komšije. Njih 7680, iz 30 sela u dolini rijeke Krivaje.
Danilo je bio najmlađi učesnik ovogodišnjeg „Marša stazom egzodusa“, kojim Srbi iz Vozuće obilježavaju godišnjicu svog mučeništva i stradanja. Sopstvenim nogama je mališan junački prepješačio petnaest kilometara, a kada je počeo žešći uspon, i sunce se smjestilo u zenit, njegov djed ga je ponio na ramenima. Onih sedam kilometara koliko je preostalo od ove tragične staze.
Sedam stotina i dvadeset ljudi je ove godine, po deseti put zaredom, bilo u koloni. Da se makar simbolično vrate, jednom godišnje, putem koga su krvlju i suzama probijali, tabanali, čuvali, tri i po ratne godine. Da kraj puta, s lijeve i desne strane, prepoznaju temelj srušene kuće u Brijesnici, Čevaljuši. Da odmore ispod podivljalog stabla s koga su nekad brali jabuke.
Doduše, mnogi nisu prepoznali zarasle njive i iskrčene šume. Ne zato što su zaboravili, nego što ih nikad ni vidjeli nisu.
Uz Danila, u koloni je bilo petoro djece mlađe od deset godina. Onih što su krenuli s očevima, čvrsto stežući ručice na tregerima ruksaka s flašom, u kojoj će kući ponijeti vodu sa Krivaje. Mališana koji nisu znali zašto tata steže zube i skače mu jabučica na vratu, kad prolaze pored nekog mjesta i kažu OVDE JE OSTAO NOVO, NIJE SE NI JAVIO KAD GA JE GELER STIGAO.
Bila je u koloni barem trećina onih koji su krenuli s mutnim sjećanjima. Djevojaka lijepih kao proljeće, i jedna Mirjana koja mi kaže NE SJEĆAM SE, ČAK NI GLASA, NI LIKA, JA SAM TOG DESETOG SEPTEMBRA IMALA SAMO OSAM MJESECI. Oči su mi ostajale na njoj i sestri joj, vitkim i nježnim srnama, zajapurenim od oštrog uspona, kako pažljivo staju u očeve stope i brišu znoj, žure da ne zaostanu, da stignu tatinu sjenku. Bio je u koloni i Dragutin, s porukom ocu da u svom srcu nosi još tri mala srca, da nije bilo uzalud, da je ponosan na njega i njegovu žrtvu, ali da boli, jako boli ova staza....
Dragutin, Dijana, Nataša, Dragan, Minja. I njih još sedam stotina u koloni. Pa kako da ne prosine srećom i ponosom očeva tiha sjenka koja lebdi nad razvijenim zastavama, i prebrojava djecu, unučad, male stope koje ostavljaju zavjet na Ozrenu.
Pa i onaj tihi plavi mladić, neženjeno momče od dvadeset dvije godine, Evgenij Vasilev iz Sofije, srpski dobrovoljac... Mora i njemu zasijati anđeoska milina kad ih vidi, njihove ozbiljne oči i usne koje podrhtavaju dok slušaju kako je poginuo, neženjeno momče, braneći braću po Hristu, nevine i napadnute. Sigurno mu je drago što ga nismo zaboravili, što smo i njegov lik, vječito mlad, utisnuli pod svodove crkve Svetog Georgija. Sigurno je ponosan jer je brat njegov, rođeni, kćerku nazvao imenom Evgenija, a Gospod joj dao lik i oči stričeve.
I valjda je prošlo puno vremena, pa godine omekšaju oklope i brane koje smo u trenucima oluje imali, da preživimo. Sada nas jedna Nataša, tamnokosa vila sa Krivaje, razoruža u sekundi, i pokrene vrelu bujicu od koje grudi hoće da prsnu. Jer Nataša priča o ocu, i ponosu, o onima što su rasuli kosti po Ozrenu i Krivaji, i daje zavjet da ih niko ko prođe kroz ovu kolonu neće zaboraviti. Priča a plače. Ali ne da da joj suze utišaju riječi, ili da se od jecaja ne čuje zavjet koji daje u ime ove kolone, u kojoj niko nema punih trideset, a petoro ih nema ni deset godina.
I ja joj duboko i iskreno vjerujem.
