Tiho propadanje: Kad mladost ne želi ni da uči ni da radi

U zemlji u kojoj su najčešće riječi „kriza“, „korupcija“, „odlazak“, teško je očekivati optimizam. Ipak, najnoviji podaci Evrostata koji govore da BiH prednjači u Evropi po broju mladih koji niti rade, niti se obrazuju, probijaju i ono malo preostalih iluzija. Četvrtina mladih između 15 i 34 godine jednostavno ne radi ništa. I nikome nije previše stalo.

Dok se javnost bavi dnevno-političkim prepucavanjima, ova informacija prošla je gotovo neprimijećeno. Nije bilo vanrednih sjednica, nije bilo reakcija vlasti, intelektualnih tribina, niti ozbiljnijih analiza. A trebalo je da se upali alarm.

Jer ovdje nije riječ samo o mladima. Ovdje je riječ o budućnosti jednog društva koje već dugo hoda po ivici propasti.

Krivica razmazana po svima

Lako je upirati prstom u mlade. Lako je reći da neće da rade, da čekaju posao „preko veze“, da im je draže visiti na mrežama nego u biblioteci. Lako je, ali pogrešno. Jer društvo u kojem se znanje ne cijeni, u kojem se diploma kupuje, a funkcije se dobijaju lojalnošću, a ne sposobnošću – samo stvara takve generacije. Sistem u kojem je važnije kome pripadaš nego šta znaš, logično rađa apatiju i bijeg.

Mladi su samo posljedica.

Ali ni narod, ni intelektualna elita nisu nevini. Sve je više onih koji šute – iz koristi, iz straha ili iz navike. A kad društvo prestane da postavlja pitanja i prestane da se buni – vlast ne mora ništa da krije. Nema pritiska, nema odgovornosti. Ostaje samo blato svakodnevnog preživljavanja, gdje „snaći se“ znači više nego „raditi“.

Kad politika postane loš uzor

Nije slučajno što sve više mladih vidi politiku kao prečicu do novca i moći. Kada vide kako se ponašaju javni funkcioneri – koliko malo znaju, a koliko bahato govore – mnogi mladi zaključe da trud i znanje nisu potrebni. Ako ne znaju osnovne stvari, a donose odluke koje utiču na sve nas – čemu onda škola?

Umjesto da vode, političari su postali karikature. A oni sa kupljenim diplomama sve češće uče nove generacije kako da prežive – ne poštenim radom, već vezama, prilagođavanjem i ćutanjem.

Nestanak radne etike

I dok se političari žale da „posla ima, ali niko neće da radi“, država uvozi radnu snagu jer domaća omladina izbjegava „teške“ poslove. Dio njih zaista i bira – između trake u fabrici i YouTube karijere, biraju drugo. Ali ko ih je tome naučio? U društvu u kojem se rugaju čistačicama, a veličaju prevarante u odijelima – nije ni čudo.

Rad nije postao sramota. Sramota je postalo raditi pošteno, za malu platu i bez veze.

Elita bez odgovornosti

Gdje su univerziteti? Gdje su akademici, ugledni profesori, umjetnici, borci za istinu? Gdje su da dignu glas protiv društva koje se raspada iznutra? Ili su i oni – potrošeni, umorni, dobro ušuškani u svoje sinekure?

Kritika se ne čita, analize se ne slušaju, a mladi se uče da je važnije imati sponzora nego ideju. A intelektualna elita, koja bi trebalo da vaspitava narod, sve češće bira da bude nijema ili uhljebljena.

Društvo bez temelja

Zemlja u kojoj mladi neće ni da uče, ni da rade, nego čekaju da im neko „sredi“ posao, ne može da opstane. Jer kad jednom ostanemo bez radne snage, bez znanja, bez vizije – bićemo prazna ljuštura. I više neće biti pitanje ko je kriv. Biće pitanje – šta je još ostalo da se uništi?

I možda nas tada, kada već sve bude izgubljeno, novi klinci nauče da je znanje ipak vrijednost. Ali da bismo do toga došli – mora se prvo priznati da tonemo.

U tišini. Bez bunta. Bez vike. Bez nade.