KAD RUDA STANE, STANE I ŽELJEZNICA: Da li se Željeznice RS bliže „katanacu u bravu“?

Obustava prevoza željezne rude na relaciji Omarska–Zenica nije samo privremeni zastoj jednog posla. To je ozbiljan alarm za kompletan sistem „Željeznica Republike Srpske“ (ŽRS), koji već godinama funkcioniše na ivici održivosti. Kada stane posao koji donosi najveći prihod, više se ne govori o krizi – nego o mogućem slomu cijelog sistema.

Najveći problem nije obustava transporta – nego zavisnost od jednog komitenta. Ako jedno preduzeće učestvuje sa oko 60 odsto prihoda od teretnog saobraćaja, to znači da ŽRS nisu stabilan tržišni sistem, nego preduzeće koje zavisi od tuđih odluka. Danas je to željezara u Zenici. Juče je bila koksara u Lukavcu. Sutra može biti bilo ko. A kada jedan po jedan veliki korisnik otpada, dolazi do lančanog urušavanja prihoda.

Istovremeno, željeznica je sistem koji ima ogromne fiksne troškove. Plate, održavanje pruga, lokomotiva, signalizacije – sve to mora da se plaća i kada vozovi ne voze. U takvom modelu poslovanja svaki nagli pad prihoda vodi ka istom scenariju:
nelikvidnost – kašnjenja – dodatni gubici – zavisnost od budžeta – dugoročni kolaps.

Prema dostupnim podacima, ŽRS već godinama posluju sa velikim gubicima. Rashodi značajno premašuju prihode, a sistem se održava uz pomoć budžetskih intervencija i restrukturiranja. To znači da se ne rješava uzrok problema, nego se kupuje vrijeme.

Ali vrijeme u ovom slučaju radi protiv sistema.

Drugi ključni problem je gubitak povjerenja javnosti. Godinama se u javnom prostoru pominju:

• stranačko zapošljavanje,

• prekomjeran broj administracije,

• nedostatak izvršnih radnika,

• sumnje u javne nabavke,

• različite afere i krivične prijave protiv rukovodstva.

Bez obzira na to kako su pojedini slučajevi završeni, ostaje činjenica da je percepcija građana negativna. A kada javno preduzeće izgubi povjerenje, svaka nova kriza djeluje kao početak kraja.

Treći problem je dugogodišnja nelogičnost u upravljanju željezničkim sektorom u BiH. Dok je željeznica u cijelom svijetu najefikasniji i najjeftiniji način prevoza tereta, kod nas se roba sve više prebacuje na drum. Kamioni preuzimaju posao koji prirodno pripada željeznici. To nije tržišna slučajnost, nego rezultat loših zakonskih rješenja, nepostojanja strategije i nedostatka političke volje da se željeznica zaštiti kao ključna infrastruktura.

U takvom ambijentu, ŽRS postaju kolateralna šteta sistema.

Zato je ključno pitanje: da li se bliži „katanac u bravu“?

Odgovor nije jednostavan.

Sa jedne strane, potpuni kolaps željeznice je teško zamisliv, jer je riječ o strateškom sektoru. Država teško može dozvoliti da sistem sa hiljadama radnika potpuno nestane. Zbog toga je realnije očekivati nastavak finansiranja, reprograma dugova i novih pokušaja restrukturiranja.

Ali sa druge strane, postoji realna opasnost:
ako se nastavi pad tereta, ako veliki komitenti odustanu, ako se ne promijeni način upravljanja – ŽRS mogu postati sistem koji formalno postoji, ali suštinski ne funkcioniše.

To bi bio najgori scenario:
ne gašenje – nego dugotrajno propadanje.

U tom slučaju, željeznica ne bi bila razvojni motor privrede, nego socijalni problem koji se održava na aparatima.

Zato je ovo trenutak istine za cijeli sektor.

Ako postoji politička volja, rješenja postoje:

• vratiti teret na prugu kroz zakonske mjere i podsticaje,

• uvesti profesionalno upravljanje umjesto partijskog kadrovanja,

• smanjiti neproduktivne troškove i povećati operativnu efikasnost,

• uvesti potpunu transparentnost poslovanja,

• vezati odgovornost rukovodilaca za konkretne rezultate.

Bez toga, svaka naredna kriza biće samo korak bliže zatvaranju.

Jer problem ŽRS nije nastao juče.
Ovo je rezultat godina pogrešnih odluka, ignorisanja problema i odgađanja reformi.

Obustava prevoza rude je samo posljednje upozorenje.

Ako se i ovaj put ništa suštinski ne promijeni, pitanje više neće biti da li će doći do „katanaca“, nego kada.

***

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.