Dobojske škole tonu u haos kakav se ne pamti. Mrtvi miševi u WC-ima, trule grede u salama, sportske dvorane zaključane godinama, djeca bez fizičkog vaspitanja, časovi zamijenjeni crtanjem po učionicama.
To nije metafora.
To je realnost 2025. godine u gradu koji vlast opisuje kao „napredan“, „razvijen“ i „stabilan“.
Raspad koji više niko ne može sakriti
U Gimnaziji — mrtvi miševi u WC-u i svlačionicama. Sala zatvorena mjesecima zbog opasne konstrukcije.
U OŠ „Sveti Sava“ — sala van funkcije već dvije godine.
U Srednjoškolskom centru — fizičko ne postoji šest godina. Šest godina! Djeca „imaju čas“ tako što se guraju oko jednog stola za stoni tenis u holu.
U OŠ „Vuk Stefanović Karadžić“ — časovi fizičkog svedeni su na jedan sedmično, dok se ostatak nadoknađuje crtanjem jer nema prostora.
U jednoj od najvećih lokalnih zajednica u Republici Srpskoj, djeca odrastaju bez osnovne fizičke aktivnosti i u uslovima koji bi u normalnom društvu odavno bili povod za vanrednu sjednicu, masovne proteste i smjene.
Ali u Doboju — tišina.
Vlast ćuti jer joj odgovara da građani ćute
Lokalna vlast, ista ona koja godinama obećava „rekonstrukcije“, „sanacije“ i „ulaganja“, prebacuje probleme s mjeseca na mjesec, s godine na godinu.
Nijedna najava se ne završi. Nijedna sala se ne obnovi. Nijedan rok se ne ispuni.
Zašto bi?
Kad građani ne traže ništa.
Kad roditelji šute.
Kad je apatija postala službeni školski program.
Ali najveći problem nisu političari. Najveći problem su — RODITELJI
Ovo je rečenica koja će mnogima zasmetati, ali je neporeciva:
roditelji u Doboju su svojim ćutanjem postali saučesnici u propadanju vlastite djece.
Jer nije vlast ta koja gleda kako se voda sliva niz zid školske svlačionice — to gledaju roditelji.
Nije vlast ta koja šalje djecu u školu bez sale za fizičko šest godina — to rade roditelji.
Nije vlast ta koja dopušta da djeca uče u ustanovama u kojima se miševi smatraju „standardom“ — to dopuštaju roditelji.
Da se razumijemo:
nijedna vlast ne može uništiti obrazovanje onoliko koliko roditelji mogu da ga puste da bude uništeno.
Šta roditelji poručuju svojoj djeci svojim ponašanjem?
Šta dijete nauči kada vidi da otac i majka znaju u kakvim uslovima ide u školu — i ne urade ništa?
Nauči da treba da ćuti.
Nauči da treba da trpi.
Da se ne bori.
Da se ne suprotstavlja nepravdi.
Da je podaništvo normalno, a građanska hrabrost luksuz.
Roditelji su prva linija odbrane djeteta.
Ali u Doboju — roditelji kleče pred sistemom koji na njihovu djecu ne obraća pažnju.
To nije samo kukavičluk.
To je odgojni neuspjeh.
Zašto roditelji pristaju da im djeca odrastaju u ovakvim uslovima?
Zašto nema protesta ispred škola?
Zašto se ne postavljaju pitanja?
Zašto uprave škola ne dobijaju zahtjeve, pritužbe i dopise?
Zašto roditelji sve prepuštaju „sudbini“, kao da se radi o prirodnoj katastrofi, a ne o običnoj — ljudskoj nebrizi?
Odgovor je gorak:
jer je strah postao navika.
A navika — način života.
I roditelji tu naviku prenose na vlastitu djecu.
Djeca ne mogu čekati. A roditelji više nemaju izgovor.
Neka vlast radi šta hoće — ona je naučila da može nekažnjeno.
Ali roditelji više nemaju moralno pravo da šute.
Ako ovo nije trenutak da se kaže „dosta“ — onda takav trenutak nikada neće doći.
Jer ako djeca u 2025. odlaze u škole sa miševima, bez sala, bez fizičkog, bez minimalnih uslova…
— onda problem nisu škole.
Problem je društvo.
I roditelji koji su ga takvim dopustili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Čitaoci reporteri
Podjelite sa ostalim našim čitaocima ono što svakodnevno vidite, sa čime se susrećete, vaše utiske sa putovanja, neobične sutuacije kojima ste prisustvovali i zabilježili ih svojim foto-aparatom tokom ljetovanja, zimovanja, izleta... Pišite nam na našu email adresu:
