Britva, makaze i češalj, uredno složeni na stolu, čekali su prve mušterije u brijačnici Dobojlije Elvida Unkića, jedinog ovdašnjeg berberina koji se za taj posao školovao u predratna vremena.
"Za majstora je alat sve", počinje priču Unkić, te dodaje da ne štedi kada kupuje inventar za svoju zanatsku radnju, pa je stolicu za mušterije platio 1.150 KM, a za makaze je izdvojio stotinak maraka.
Kada smo zavirili u njegovu radnju, koja se nalazi u Donjoj Mahali, mušterije nismo zatekli, ali za vrijeme našeg razgovora na šišanje je došao Albin Tabaković, koji je već 14 godina Unkićeva redovna mušterija.
"Prije sam se šišao u Jelahu, a od 2003. sam ovdje, kod Elvida. Sin moje svastike je modni frizer, putuje po svijetu, ide na seminare, ali ja opet dođem ovdje da se ošišam. Navikao sam", priča Tabaković.
Unkićevim vještim rukama svoju bradu je povjerio još jedan Dobojlija, koji tvrdi da se radije brije u brijačnici nego kod svoje kuće, a na pitanje da li to znači da više vjeruje tuđim nego svojim rukama, šaljivo odgovara...
"Naravno da više vjerujem njegovim nego svojim rukama, pogotovo kad sam mamuran", dodaje Elvidova redovna mušterija, koja se prisjetila vremena kada je kod berberina odlazila većina Dobojlija.
Elvid se za frizera i brijača školovao prije tridesetak godina, a nakon trogodišnjeg obrazovanja se zaposlio.
"Pošto je kod nas u Doboju postojala radna organizacija 'Frizer', tu sam počeo da radim kao mlad radnik na tri mjeseca, preko Omladinske zadruge. Stažirao sam, a potom sam zasnovao radni odnos. Imali smo svojih dvadesetak poslovnih prostora u cijelom Doboju, i radilo se do rata", prisjetio se Unkić.
Nakon rata je radio u Zenici, a zatim se 2001. vratio u Doboj i nastavio da se bavi svojim zanatom.
"Zanati izumiru. Nije onaj intenzitet posla koji je bio prije. Mušterije su većinom starije osobe. Ima Dobojlija, slučajnih prolaznika, ali i namjernika. To su ljudi koji se dolaskom ovdje sjećaju djetinjstva, kada su brijačnice bile mjesto gdje se sastajalo i komuniciralo", kaže Unkić.
Dok je šišao sugrađanina, u Unkićevu radnju ušla je njegova komšinica, te ga zamolila da dođe u kućnu posjetu i obrije njenog supruga koji je vezan za krevet, što je on prihvatio.
"I moj lični učitelj koji je još živ a u godinama je, ima osamdeset i kusur, Abdulah Junuzović, koji me naučio poslu - i on danas se trudi da njegove stare mušterije budu zadovoljne", naveo je Unkić.
On je na kraju poručio da prema starom vjerovanju "brice nikad ne idu u penziju", te dodao da nije lako zaraditi penziju "na britvi, makazama, češlju i na nogama".
