Starost, bolest, te teški uslovi u kojima žive samo su neki od razloga koji su spriječili žene žrtve ratne torture sa područja dobojske regije da se uključe u borbu za svoja prava, pa se tako skroman broj njih odazvao na javnu raspravu o zakonu koji će prvi put nakon završetka rata regulisati njihova prava.
Božica Živković-Rajilić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata RS, navodi da članice sa područja Doboja, Modriče, Šamca čine Posavski odbor tog udruženja, te da ih ima oko 130.
"Vjerovatno je veći broj, ima onih koje su mnogo stare, pa se ne prijavljuju nigdje, ali mi znamo da te žene postoje. One ne mogu da se odazovu ni na sastanak, niti ima ko da ih doveze ili su u teškom psihičkom stanju", kaže Živković-Rajilićeva, te dodaje da Udruženje na čijem je čelu broji ukupno 612 članica.
O onome što su preživjele tokom ratnih godina samo najhrabrije su spremne da govore u javnosti, a jedna od njih je Jovanka Pavić iz okoline Novog Grada, koja je imala 40 godina kada je odvedena u zarobljeništvo.
"Bilo je svašta, i udaranja, i mučenja. Na silu su radili sve što su htjeli. Sa mnom je bilo još žena, sve su one izmučene, silovane, sve su one prošle te muke. Jednog dana su nas prislonili uza zid, bilo nas je 25 žena, a trojica vojnika stali i čekaju da pucaju. Ispucali su silu metaka preko naših glava", prisjetila se Pavićeva.
Nacrt zakona o zaštiti žrtava ratne torture, koji je upućen na javnu raspravu, predviđa da osim mjesečnih primanja ova kategorija stanovništva ostvari i pravo na besplatnu participaciju, zdravstvenu zaštitu ukoliko je nema po drugom osnovu, banjsku i psihološku rehabilitaciju, te besplatnu pravnu pomoć.
"Mi o konačnom broju onih koji će ostvariti pravo svakako ne možemo govoriti. Tek kada se pusti zakon u život, onda ćemo moći da vidimo koliko će da ispuni uslove", rekao je Duško Milunović, pomoćnik ministra rada i boračko-invalidske zaštite RS, te dodao da je budžetom predviđeno do 1,6 miliona KM za te namjene.
Da je žrtva ratne torture, žena će morati da dokaže dokumentima iz Crvenog krsta ili sa razmjene.
"Naravno da ne može doći neko sa ulice i reći da je žrtva torture, moraju za to postojati dokazi. Najsigurniji dokaz je svjedočenje jer ova kategorija žena je više puta izlazila na svjedočenje protiv zločinaca. Ako je žena izgubila dokumente, a većina ih jeste, onda se to može naći u Republičkom centru za istraživanje rata i ratnih zločina", navela je Božica Živković-Rajilić.
