Znaš onu situaciju kada umorna, uveče, konačno sjedneš da sa mlađim djetetom pregledaš knjige koje čekaju da prvi put nekoga nešto nauče? Prosto se trudiš da potisneš umor i šutneš glupavu, umornu facu sa svoje glave u ćošak da bi barem dvadesetak minuta bila ona mama kao iz savršenih porodica.
I baš tada, tek što su se mišići koji su se čitav dan grijali, počeli da se hlade, dolazi starija i traži svoje mjesto pod suncem: „Mama, možeš li doći da te pitam nešto?“.
Upita dijete, fino i kulturno, čekajući odgovor.
I, šta ja uradim?
Dovučem onu facu koja je bila na pola puta do ćoška, a u isti bacim finoću, kulturu i sa tim vrlinama i svoju stariju kćerku odgovorom: „Pa, je li moram baš sada, samo što sam sjela?“
A kada? Pitam se kasno uveče u krevetu, pošto nisam ustala BAŠ SADA, a ni poslije.
Ustala sam, ali zaboravila na djetetovu sekundu pažnje traženu od MAME, jedine osobe koja je možda mogla da joj da ili pokuša dati odgovor na neko pitanje koje je bila spremna podijeliti samo sa mnom.
Sa mamom.
Kakva prokockana situacija!
Džaba mi sada neprospavana noć koja neće vratiti izgubljeni ulog-čarobni trenutak neki za koji sam MOGLA u sebi pronaći snage, a nisam.
