Nadam se da niste zaboravili papir i olovku. Mislim, da koristite.
Ni ćirilicu.
Možda ste doživjeli i pamtite druženje uz zvuk gitare, dok okruženi prijateljima ispraćate još jedan dan i pozdravljate pjesmom mjesec na nebu. Doživljaj!
Nadam se da niste zaboravili ni novine ili knjige. Štampane na papiru. Koje šušte dok okrećete stranicu. Osjećaj!
Nadam se samo jer previše je djece željne običnog roditeljskog dodira, a koja odrastaju uz lažne kućne ljubimce, koje hrane, kupaju, čak i maze putem aplikacije na mobilnom. Ljubav!
Previše ih ne zna da ona guma što baka ponekad promijeni u svojim i djedovim gaćama, služi za još ponešto. Za igru za koju je potrebno najmanje dva para nogu i jedna stolica. Eh, nije lako danas sastaviti dva para nogu, znam. Igra!
Previše je tinejdžera koji se druže s lažnim prijateljima, za koje nije potreban pogled ili stisak ruke pri upoznavanju nego zahtjev za prijateljstvo. Prijateljstvo!
Previše je odraslih koji lutaju virtuelnim svijetom, misleći da je on stvaran. Stvarnost!
Šta je stvarno?
Za nedavni lokalni događaj broj lajkova i potvrđivanja going on event prelazio je stotinu, a na stvarnom događaju pojave se osobe koje su ga organizovale, novinari i naravno Džej (ja).
Tada, kao grom iz vedra neba, čuh pitanje upućeno meni Šta ti ovdje radiš?
Refleksivno poprimih izgled „Prljavog Harry Callahan“-a ali duša ostade vjerna iskrenosti Snježaninoj (bez sedam patuljaka), te odgovorih zbunjeno i iskreno Pa podržavam!
HA HA HA HA HA ! čuh iz grla ispitanika smijeh i novo pitanje Ne, stvarno te pitam?
Tada, kao i pomenuti inspektor, skontah cijelu situaciju, naciju i svijet.
Virtuelno i bestežinsko je preuzelo primat nad stvarnošću. Nad životom.
Kratko, razočarano i malo drsko odgovorih Ja STVARNO podržavam.
Čuh muk koji označi kraj razgovora.
Koliko ljudi će zauvijek ostati prijavljeno bez mogućnosti odjavljivanja i vraćanja svom pravom životu?
Aberečkeee! Abertudeeee!
