Dok, po ko zna koji put listaš stranice odabranih trenutaka tuđih života, ti tražiš onu koja sadrži dio tebe. Svi dijelovi rasuti su po mreži upletenoj prema nečijoj šemi.
Izaberi šta ti se dopada.
Zanemari ostalo.
Utiči na nešto…
Time dobijaš nekoga ko jesi, ili ko želiš da budeš u odrazu kojeg drugi vide.
Ipak, ti biraš, zato zastani i razmisli na tren, jer i toliko je nekada dovoljno da se pokrene ko zna šta i ko zna dokle.
A to nešto može biti veliko ili malo, nije važno.
Važno je eliminisati strah ili stid. Ne misliti o tome da li si mali ili jesi li dovoljno veliki.
Važno je vjerovati. I povezivati.
Informacije, ali i duše.
Jer, nekada ni olovka i papir, ni ulazno–izlazni sistem nisu dovoljni da bi oslobodio dio sebe čime bi napravio mjesta za nešto bolje, plemenitije.
Nešto mnogo veće potrebno je tada.
Umjesto prozora otvori vrata do zagrljaja u kome ćeš nestati i povezati se.
(Da bi shvatio najjednostavnije stvari potrebno je voditi teške bitke, čiji ishod vremenom gubi smisao, zbog čari same borbe.)
Pa i Rubikon se sklopi onda kada to najmanje očekuješ.
Izaberi.
