Upravitelj Fondacije Narodne biblioteke Srbije Mirko Marković izjavio je za Srnu da je bibliotekarstvo čuvar kolektivne svijesti i da se mora razbiti tabu da djeca i mladi ne čitaju.
On kaže da djeca i mladi i te kako čitaju, ali neke druge stvari, kao što su sadašnje generacije čitale neke druge stvari u odnosu na ono što se nekada zvala lektira.
Marković ističe da je ta "druga" lektira u stvari najbolji i najprecizniji put kako da se nađe balans između onoga šta je potrebno i što je interesantno. "Čitanje je veština i kod njega je važna tehnika", navodi Marković.
On kaže da je "pitanje kako uputiti mlade pred kojima je budućnost da se izgrađuju na najbolji način, ne kako mi to želimo, već kako je to najbolje za njih i vreme koje dolazi".
"Zamislite dete koje pohađa drugi ili treći razred osnovne škole, koje za lektiru dobije da pročita štivo `Tom Sojer` ili `Robinzon Kruso` od oko 300 strana. Knjige su ogromne i teške da se nose, a kamoli iz njegovog sveta i da se čitaju", rekao je Marković.
On ističe da je upravo problem u tome koji je to postepeni put da se dođe do određenih sadržaja i pri tome je manje važno da li su oni klasični ili moderni, dodavši da je i Tomas Man nekada bio moderan.
Marković navodi primjer "Antologije srpske priče za decu" koja pokriva tri vijeka i pokušava da sublimira što je u tom periodu kazano, do Igora Kolarova autora "SMS priče" koje imaju po 140 karaktera i predstavljaju priče savremenog doba.
On navodi da se i bibliotekarima, prije svega, preporučuje strpljenje i obaveza da i oni čitaju, jer ako nešto pročitaš bićeš u mogućnosti da i preporučiš. "Bilioteka je vrlo delikatno mesto, bilo javna ili školska, jer bibliotekar zna šta Pero Perić voli da čita. Vi po knjigama koje je on video znate njegov ukus, želje interesovanja", navodi Marković.
On ističe da je u svijetu izuzetna pažnja usmjerena na bibliotekarstvo za djecu i to dvije u kategorije - od dvije do tri godine, te od 12 do 19 godina. "Izdavači u svijetu su ustanovili da se odnos prema čitanju formira od druge do treće godine kada djeca ne znaju još ni da čitaju, ni da pišu i to je taj socijalni faktor", kaže Marković.
Prema njegovim riječima, pjesnik Duško Trifunović je u svojim stihovima postavio jedno opšte pitanje - "Zašto djecu morališu da čitaju i da pišu, kad su djeca premedena samo dok su nepismena".
