Zakonom o radu predviđena je mogućnost da poslodavac može uputiti radnika na rad u drugu zemlju u kojoj poslodavac obavlja dio svoje djelatnosti, pod uslovom da poslovi koje radnik treba da obavlja odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.Zakonom o radu predviđena je mogućnost da poslodavac može uputiti radnika na rad u drugu zemlju u kojoj poslodavac obavlja dio svoje djelatnosti, pod uslovom da poslovi koje radnik treba da obavlja odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.
Prilikom upućivanja radnika na rad u drugu zemlju bitno je da se i radnik i poslodavac upoznaju sa poreskim, zdravstvenim i socijalnim propisima kako bi mogli ostvarivati prava koja im stoje na raspolaganju.
Prvo je potrebno da radnik i poslodavac zaključe sporazum o upućivanju radnika na rad u drugu zemlju u kojem će precizirati trajanje rada u drugoj zemlji, uslove smještaja, valutu u kojoj će se isplaćivati plata i uslove odlaska i povratka radnika sa rada.
U Republici Srpskoj prilikom upućivanja radnika na rad potrebno je da poslodavac, pored zaključenih i ratifikovnih međunarodnh ugovora primjeni i više zakona i to Zakon o radu, Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, te Zakon o porezu na dohodak. Zemlje iz regiona, npr. Srbija su ovo pitanje, odnosno sve uslove i sam postupak riješile donošenjem jednog zakona, i to Zakona o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti („Službeni glasnik RS“ broj 91/15).
Za poslodavca koji upućuje radnika na rad u drugu zemlju najvažnije pitanje ostaje koje obaveze ima prema radniku kojeg je uputio na rad u inostranstvo. Poslodavac je dužan da za sve vrijeme rada radnika u drugoj državi plaća doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Plata koju će primati radnik može da otpočetka bude oporezovana u zemlji u koju je radnik upućen, a može i da bude oporezovana i u matičnoj zemlji radnika, ali ne duže od 6 mjeseci. Ovaj period zavisi od države u koju upućujete radnika, zaključenih sporazuma o međusobnom izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, kao i ostalih međunarodnih ugovora između matične zemlje i zemlje u koju se radnik upućuje. Ukoliko se plata oporezuje u zemlju u koju je radnik upućen, a poslodavac u matičnoj zemlji plaća doprinose, osnovica za obračun doprinosa će se određivati a osnovu prosječne brute plate radnika Republike Srpske za prethodni mjesec, a prema podacima iz Republičkog zavoda za statistiku, objavljenog u Službenom glasniku RS.
Svakako bi trebalo da se slijedi primjer Srbije i donese sličan Zakon koji bi regulisao upućivanje radnika na rad u inostranstvo, a posebno uzimajući u obzir da je dosta pitanja regulisano međunarodnim ugovorima između zemalja, i samim tim neke od informacija nisu lako dostupne široj javnosti.
Kada se pojavi potreba poslodavca da uputi radnike na rad u drugu zemlju nerijetko se nađe u dilemi, pogotovo oko pitanja poreza, doprinosa i osiguranja upućenog radnika, jer želi da ispuni svoje obaveze predviđene Zakonom, i ne nađe se u situaciji da zbog neupućenosti u propise snosi odgovornost za kršenje istih, i bude kažnjen prema važećem zakonskim propisima.
S obzirom da se tržište proširuje i da se sve više javlja potreba za kretanjem radne snage, ovo pitanje je potrebno što prije preciznije urediti, uskladiti koliko je moguće sa Evropskim direktivama, te omogućiti i poslodavcima i radnicima da steknu nove poslovne prilike, a tako da i iskoriste postojeće.
Advokatska firma "SAJIĆ" o.d. Banja LukaAdvokatska firma "SAJIĆ" o.d. Banja Luka
Autor: Sanja Đukić, advokat i Tijana Milačić, adv. pripravnik
