CBAM STIŽE NA NAPLATU: Prva cijena je 75,36 evra, a ceh domaćeg kašnjenja tek dolazi

Evropska komisija objavila je 7. aprila 2026. godine prvu kvartalnu cijenu CBAM sertifikata, a ona iznosi 75,36 evra. To nije usputna brojka iz briselske administracije, nego prvi konkretan signal koliko će koštati ugljenik ugrađen u robu koja iz zemalja van Evropske unije ulazi na tržište EU. Tokom 2026. godine biće objavljene četiri kvartalne cijene, dok će od 2027. godine cijene biti određivane sedmično. Iako kupovina CBAM sertifikata za robu uvezenu tokom 2026. počinje od februara 2027. godine, račun je već počeo da se piše. (Taxation and Customs Union)

Da bi se razumjelo zašto je ova tema važna, prvo treba reći šta CBAM uopšte jeste. CBAM sertifikat nije običan papir, nego finansijski dokaz da je plaćena cijena ugljenika za emisije nastale tokom proizvodnje određene robe koja ulazi u EU. Evropska komisija otvoreno kaže da je cilj da uvozna roba plati ugljenični trošak sličan onome koji već plaćaju proizvođači unutar Unije, kako evropska klima politika ne bi bila obesmišljena jeftinijim, prljavijim uvozom. Jedan CBAM sertifikat odgovara jednoj toni CO2 ekvivalenta. (Taxation and Customs Union)

U početnoj fazi CBAM se odnosi na robu i sektore koji nose veliku emisijsku težinu: cement, gvožđe i čelik, aluminijum, đubriva, električnu energiju i vodonik. To znači da ovo nije marginalna priča rezervisana za stručne konferencije, nego direktan udar na konkurentnost izvoznika iz regiona koji posluju prema EU. Ko izvozi robu sa visokom “ugrađenom” emisijom, izvozi i budući trošak. (Taxation and Customs Union)

Važno je razjasniti i jednu čestu zabludu: CBAM se ne plaća zato što EU nekoga kažnjava iz hira, nego zato što je EU odlučila da ugljenik ima cijenu i za domaću i za uvoznu proizvodnju. Drugim riječima, ako evropski proizvođač plaća emisije kroz EU ETS, onda EU želi da sličan trošak prati i robu koja dolazi spolja. To je suština mehanizma. Problem za zemlje poput BiH nije u tome što pravila ne postoje, nego što su pravila poznata godinama, a domaći odgovor na njih kasni. (Taxation and Customs Union)

Šta, onda, treba uraditi da se CBAM ne plaća ili da se plati što manje? Odgovor je vrlo jednostavan, iako politički nije prijatan: ili treba smanjiti stvarne emisije u proizvodnji, ili treba imati domaću cijenu ugljenika koja je stvarno uvedena i stvarno plaćena, pa da se taj iznos prizna pri obračunu CBAM obaveze. Evropska komisija jasno navodi da se broj sertifikata može smanjiti samo za onaj karbonski trošak koji je efektivno plaćen u zemlji porijekla, kroz porez, taksu, dažbinu ili sistem trgovine emisijama. Dakle, ne pomažu političke izjave, obećanja, strategije po fiokama i polovična rješenja. Pomaže samo ono što je pravno uvedeno, naplaćeno i dokazivo.

Za električnu energiju stvar je još brutalnije jasna. U zvaničnim CBAM pojašnjenjima Evropske komisije stoji da za proizvodnju električne energije u principu nema prilagođavanja po osnovu besplatnih ETS dozvola, što znači da će cjelokupne ugrađene emisije tražiti odgovarajuću kupovinu CBAM sertifikata od 2026. godine nadalje. Drugim riječima, kod struje nema mnogo prostora za političko samozavaravanje: ili imaš čistiju proizvodnju i uređena pravila, ili plaćaš.

Postojala je i druga važna staza za ublažavanje udara, posebno kada je riječ o električnoj energiji: usklađivanje propisa i povezivanje tržišta električne energije sa EU. Ali i tu zvanični dokumenti govore dovoljno glasno. Evropska komisija je još u izvještaju za BiH navela da zemlja treba da usvoji državne i entitetske zakone o gasu i električnoj energiji, sprovede paket za integraciju tržišta električne energije i obezbijedi usklađenost entitetskih zakona kako bi bilo moguće povezivanje sa tržištem EU. Energy Community je potom procijenio da je vrlo malo vjerovatno da će ugovorne strane ispuniti uslove za izuzeće prije početka pune primjene CBAM-a, te da će se zato CBAM plaćanja za uvoz električne energije iz tih zemalja primjenjivati od 1. januara 2026. godine. U istoj tabeli za BiH stoji porazno stanje: NE za transpoziciju paketa, NE za usklađeno imenovanje tržišnog operatera, NE za operativno dnevno tržište i NE za unutardnevno tržište.

I tu dolazimo do pitanja odgovornosti. Ko je kod nas odgovoran što će se ovo plaćati? Odgovornost nije na jednoj kancelariji i jednom potpisu, ali jeste na domaćim institucijama koje su godinama znale šta dolazi, a nisu isporučile ono što je trebalo. Prije svega, politička odgovornost je na Savjetu ministara BiH, zatim na entitetskim vladama i resornim ministarstvima energetike i zaštite životne sredine, kao i na parlamentima koji nisu usvajali neophodne zakone. Evropska komisija je eksplicitno navela da BiH i dalje treba da usvoji državni klimatski zakon, da hitno sprovede MRVA paket radi uvođenja karbonskog određivanja cijene i usklađivanja sa EU ETS-om, te da bez daljeg odlaganja finalizuje i usvoji Nacionalni energetski i klimatski plan 2021–2030. Povrh toga, zvanična stranica Evropske komisije o Energetskoj zajednici navodi da do decembra 2025. finalni NECP nisu usvojile upravo BiH i južna srpska pokrajina. To više nije tehnički propust. To je politički račun nečinjenja.

Ako se želi pisati pošteno, onda treba reći i ovo: formalni kupac CBAM sertifikata jeste uvoznik u EU, ali ceh se u praksi ne zaustavlja na granici. On se preliva nazad na proizvođača i izvoznika kroz nižu konkurentnost, nižu otkupnu cijenu, teži plasman i gubitak tržišta. Zato je pogrešno predstavljati CBAM kao tuđi problem. To je naš problem onog trenutka kada domaća politika godinama odgađa klimatski zakon, domaću cijenu ugljenika, modernizaciju proizvodnje i usklađivanje energetskog tržišta, a onda se pravi iznenađena kad iz Brisela stigne prvi račun. To nije iznenađenje. To je naplata kašnjenja. (Taxation and Customs Union)

Najkraće rečeno, CBAM se ne može pobijediti galamom, nego reformama. Ako domaće vlasti nisu htjele da ugljeniku daju cijenu ovdje, cijena će biti naplaćena na ulazu u Evropsku uniju. Ako nisu na vrijeme uredile tržište, zakonodavstvo i klimatsku politiku, onda su izvoznike ostavile da sami nose teret političke neodgovornosti. A to je već mnogo ozbiljnija priča od jedne objavljene cifre od 75,36 evra. (Taxation and Customs Union)

***

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.