Izjava ministra saobraćaja i veza Republike Srpske Zorana Stevanovića, u kojoj otvoreno govori o manjku od preko milion maraka mjesečno za plate u Željeznicama Republike Srpske i najavljuje otpuštanja zaposlenih bez učinka, konačno je ogolila stanje u ovom javnom preduzeću.
Iako ministar priznaje da su zahtjevi radnika opravdani, jasno poručuje da novca nema i da se rješenje mora tražiti sistemski, što zapravo potvrđuje ono na šta se godinama upozorava – da je postojeći model poslovanja neodrživ.
U cijeloj priči o Željeznicama Republike Srpske teško je izbjeći ono o čemu se u Doboju godinama govori – ali se rijetko javno izgovara.
Svi znaju da Željeznice nisu samo preduzeće, već i politički projekat. Godinama su služile kao sigurna baza za zapošljavanje podobnih, za širenje stranačkog uticaja i za kupovinu socijalnog mira. U Doboju se često može čuti rečenica: „U Željeznice se zaposlio svako ko je htio – ili imao vezu.“
Takva praksa nije nastala juče. Ona traje još od perioda nakon 2006. godine, kada počinje intenzivno stranačko zapošljavanje, koje je, malo po malo, pretvorilo sistem u ono što danas vidimo – preduzeće sa viškom zaposlenih, ogromnim troškovima i nedovoljnom produktivnošću.
I tu dolazimo do suštine problema.
Danas se govori o platama, o manjku od milion maraka mjesečno, o troškovima električne energije i održavanja. Međutim, rijetko ko želi da kaže da su ti problemi direktna posljedica dugogodišnje politike zapošljavanja bez jasnih kriterijuma i stvarnih potreba.
Istina je neprijatna, ali je jasna – nema nevinih.
Svi su znali kako sistem funkcioniše. Znali su i radnici, i sindikati, i uprave, i političari. Godinama se ćutalo dok je novca bilo. Niko nije postavljao pitanje održivosti, niko nije tražio odgovornost, niko nije ustajao protiv očiglednog urušavanja sistema.
Danas, kada je „bara presušila“, svi traže rješenja.
Ali rješenja nema bez istine.
A istina je da Željeznice Republike Srpske već dugo ne funkcionišu kao tržišno preduzeće, već kao socijalni i politički servis. Sa prihodima od oko tri miliona KM i rashodima samo za plate većim od četiri miliona, jasno je da sistem ne može opstati bez stalne finansijske injekcije iz budžeta.
Drugim riječima – građani plaćaju razliku.
I to ne simbolično, već više od milion maraka svakog mjeseca, plus troškovi električne energije, infrastrukture i svega ostalog. To su milioni koji bi mogli biti usmjereni u zdravstvo, obrazovanje ili razvoj lokalnih zajednica.
Zato je legitimno pitanje: da li građani treba da finansiraju neefikasan sistem bez jasnih rezultata?
Ako se već govori o reformama, onda one moraju biti suštinske, a ne kozmetičke. To znači:
-
realnu sistematizaciju radnih mjesta
-
jasno definisanu odgovornost
-
prestanak političkog zapošljavanja
-
profesionalizaciju upravljanja
Bez toga, svaka priča o povećanju plata je samo odlaganje problema.
A možda je vrijeme i za najteže pitanje – da li Željeznice Republike Srpske u ovom obliku uopšte imaju smisla?
Jer ako sistem godinama generiše gubitke, ako ne prati potrebe privrede i ako postoji prvenstveno zbog političkih interesa, onda se mora razmišljati o potpunoj reorganizaciji ili novom modelu funkcionisanja.
Građani Republike Srpske ne mogu beskonačno finansirati neefikasnost.
Vrijeme je da se kaže ono što svi već znaju – ovako više ne može.
***
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Čitaoci reporteri
Podjelite sa ostalim našim čitaocima ono što svakodnevno vidite, sa čime se susrećete, vaše utiske sa putovanja, neobične sutuacije kojima ste prisustvovali i zabilježili ih svojim foto-aparatom tokom ljetovanja, zimovanja, izleta... Pišite nam na našu email adresu:
