ZAKON POSTOJI, SOCIJALNE KARTE NEMA: Kome odgovara da se pomoć i dalje dijeli bez jasnih podataka?

Republika Srpska je prije godinu dana usvojila Zakon o socijalnoj karti, koji je počeo da se primjenjuje 1. januara 2026. godine. Ipak, jedinstvena baza koja bi trebalo da pokaže kome je pomoć zaista potrebna još nije uspostavljena, a nadležni ne navode ni okvirni rok kada će sistem početi da radi. Procijenjena cijena projekta je oko šest miliona KM, ne računajući dodatna ulaganja lokalnih zajednica i institucija.

Socijalna karta nije plastična kartica koju bi građani nosili u novčaniku, niti je novo socijalno davanje. Riječ je o velikoj elektronskoj bazi u kojoj bi se povezivali podaci različitih institucija kako bi država mogla da utvrdi socijalno-ekonomski položaj pojedinca i njegovog domaćinstva.

Jednostavnije rečeno, sistem bi trebalo da omogući da se na jednom mjestu vidi da li čovjek ima zaposlenje i prihode, prima li penziju ili neku drugu naknadu, koristi li već određenu vrstu pomoći, kakva mu je porodična situacija i da li pripada nekoj od ranjivih kategorija.

Cilj nije da država samo kontroliše građane, već da konačno zna ko živi u siromaštvu, ko je ostao izvan sistema i kome je pomoć najpotrebnija.

Zakon je usvojen u julu 2025. godine, objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 62/2025, a na snagu je stupio 1. januara 2026. godine. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske zakonom je određeno kao institucija koja socijalnu kartu treba da uspostavi, vodi i održava. Godinu nakon usvajanja zakona, međutim, sistem još ne postoji, a iz Ministarstva navode tek da se projekat realizuje kroz tri faze i da predstoji donošenje pravilnika o tehničkim uslovima.

Šta bi građanin dobio?

Najvažnija korist za građanina bila bi mogućnost da pravo na pomoć ne zavisi od toga koliko je uporan, koliko dokumenata može da pribavi, poznaje li nekoga u institucijama ili je li uopšte informisan da određeno pravo postoji.

Danas građanin često mora da ide od šaltera do šaltera, prikuplja potvrde i dokazuje podatke koje državne institucije već imaju. Kada bi baze bile povezane, veliki dio tih provjera mogao bi da se obavlja službenim putem.

To bi posebno značilo starijim i bolesnim ljudima, osobama sa invaliditetom, samohranim roditeljima, nezaposlenima i porodicama koje nemaju novca ni za prevoz do institucija, a kamoli za višestruke administrativne postupke.

Socijalna karta trebalo bi da omogući i da institucije same pronađu građane koji ispunjavaju uslove za pomoć, ali je ne primaju zato što nisu znali da imaju pravo, nisu podnijeli zahtjev ili nisu mogli da savladaju administrativne prepreke.

Zakon predviđa obradu podataka o djeci i mladima, osobama starijim od 65 godina, osobama sa invaliditetom, osobama sa smetnjama u mentalnom zdravlju, samohranim roditeljima, nezaposlenima i drugim socijalno ugroženim kategorijama. Sistem bi trebalo da prikazuje koja je prava određena osoba koristila ili koristi, kao i kakve efekte imaju pojedine mjere socijalne zaštite.

To ne znači da bi svako automatski dobio novac. Uslovi za pojedinačna prava i dalje bi bili propisani posebnim zakonima. Socijalna karta bi, međutim, trebalo da omogući bržu, tačniju i pravedniju procjenu.

Šta društvo dobija?

Republika Srpska trenutno nema dovoljno jasnu i objedinjenu sliku koliko ljudi zaista živi u siromaštvu, kakva im je imovina, koja prava koriste i da li novac dolazi do onih kojima je najpotrebniji.

Podaci su rasuti između centara za socijalni rad, lokalnih zajednica, fondova, ministarstava, poreskih evidencija i drugih institucija. Kada baze međusobno ne komuniciraju, moguće je da jedan građanin ne dobije ništa, iako ispunjava uslove, dok drugi koristi više davanja po istom ili sličnom osnovu.

Predstavljajući projekat 2024. godine, tadašnji premijer Republike Srpske Radovan Višković tvrdio je da bi socijalna karta omogućila transparentan i jednako dostupan pristup davanjima i spriječila da neko istu pomoć dobija sa više adresa.

U funkcionalnom sistemu država bi mogla da vidi:

• koliko ljudi zaista treba određenu pomoć;

• gdje se nalaze najugroženija domaćinstva;

• da li neko prima više naknada po istom osnovu;

• da li pojedine mjere daju rezultate;

• koliko novca treba planirati u budžetu;

• koje grupe stanovništva ostaju izvan sistema.

To bi omogućilo pravedniju raspodjelu sredstava i preciznije planiranje socijalne politike. Umjesto da se novac dijeli široko, povremeno i bez jasne procjene, pomoć bi mogla biti usmjerena prema građanima kojima je najpotrebnija.

Koliko košta socijalna karta?

U obrazloženju Prijedloga zakona navedeno je da će za uspostavljanje jedinstvene baze biti potrebno oko šest miliona KM.

To je bila okvirna procjena napravljena na osnovu iskustava zemalja iz okruženja. Uz tih šest miliona, dodatni novac trebalo bi da obezbijede jedinice lokalne samouprave i druge institucije čije se evidencije povezuju sa socijalnom kartom, posebno za poboljšanje tehničkih kapaciteta. Zbog toga konačan trošak može biti veći od javno navedene procjene.

Šest miliona KM jeste ozbiljan iznos, ali pravi odgovor na pitanje da li je projekat skup zavisi od toga šta bi donio.

Ako sistem spriječi višestruka i neosnovana davanja, smanji administrativne troškove, ubrza postupke i omogući da pomoć stigne do građana koji su sada nevidljivi institucijama, ulaganje može donijeti dugoročnu korist veću od početne cijene.

Problem je što javnost ni godinu nakon usvajanja zakona nema jasne podatke koliko je novca već potrošeno, šta je konkretno završeno, ko razvija tehničko rješenje, kada će biti raspisane ili završene nabavke i kada bi sistem mogao početi da radi.

Socijalna karta može pomoći, ali može i pogriješiti

Digitalizacija sama po sebi nije garancija pravednosti.

Iskustvo Srbije pokazuje da socijalna karta može dovesti i do ozbiljnih problema ako se podaci automatski obrađuju bez dovoljno ljudske kontrole, jasnog obrazloženja i efikasnog prava na žalbu.

Organizacija „Amnesty International“ upozorila je da je primjena socijalne karte u Srbiji pogodila već marginalizovane grupe, posebno Rome i osobe sa invaliditetom, te da automatizovani sistem može postati sredstvo pretjeranog nadzora i isključivanja siromašnih ukoliko ne postoje dovoljne zaštitne mjere.

Zato socijalna karta u Republici Srpskoj ne smije postati algoritam koji bez objašnjenja briše ljude sa spiska korisnika.

Građanin mora imati pravo da zna koji podaci su korišteni, zbog čega mu je neko pravo odobreno ili odbijeno, kako može ispraviti netačan podatak i kome se može žaliti. Posebno je važno da konačnu odluku ne donosi računar bez stručne i socijalne procjene stvarnog položaja porodice.

Potrebna je i snažna zaštita ličnih podataka. U istoj bazi nalazili bi se izuzetno osjetljivi podaci o prihodima, imovini, zdravlju, invaliditetu, porodičnim odnosima i korištenju socijalne pomoći. Zloupotreba ili neovlašten pristup takvim podacima mogao bi građanima nanijeti ozbiljnu štetu.

Zašto je socijalna karta važna baš u izbornoj godini?

Opšti izbori u Bosni i Hercegovini biće održani 4. oktobra 2026. godine. Građani Republike Srpske biraće članove Narodne skupštine Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske, predstavnike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.

U takvoj godini posebno je važno pitanje kako se dijeli javni novac.

Pred izbore se tradicionalno povećava broj najava pomoći, jednokratnih isplata, subvencija, javnih radova i drugih davanja koja vlast predstavlja kao poklon građanima, iako je riječ o novcu svih poreskih obveznika.

Transparency International u BiH je i tokom prethodnih izbornih ciklusa upozoravao da su intenziviranje javnih radova i podjela jednokratne pomoći među dominantnim oblicima korištenja javnih resursa u predizbornom periodu.

Funkcionalna socijalna karta mogla bi otežati takvu praksu jer bi postojali jasniji podaci o tome kome je pomoć potrebna, po kojem osnovu se dodjeljuje i kakve efekte ima.

Umjesto da novac bude dijeljen selektivno, neposredno pred izbore i uz političku promociju funkcionera, pomoć bi trebalo da bude zasnovana na zakonu, stvarnoj potrebi i unaprijed poznatim kriterijumima.

Upravo zato kašnjenje socijalne karte nije samo tehničko pitanje.

Dok sistem ne postoji, vlast zadržava mnogo veći prostor da pomoć dijeli kroz pojedinačne odluke, posebne programe i jednokratna davanja. Građanin tada ne dobija ono što mu pripada kao zakonsko pravo, nego mu se pomoć može predstavljati kao dobra volja predsjednika, ministra, načelnika ili političke partije.

To je ponižavajuće za ljude u potrebi i štetno za društvo.

Siromaštvo ne smije biti izborni resurs, a socijalno ugroženi građani ne smiju biti publika za stranačke fotografije, zahvalnice i predizborne poruke. Novac iz budžeta nije novac vlasti. To je novac građana, namijenjen javnim potrebama i ljudima kojima je pomoć stvarno potrebna.

Kome odgovara da sistem ne radi?

Ne mora svako kašnjenje automatski značiti namjernu političku opstrukciju. Povezivanje velikog broja institucija, zaštita podataka i izrada pouzdanog informacionog sistema jesu složen posao.

Ali godinu nakon usvajanja zakona više nije dovoljno ponavljati da je projekat „kompleksan“.

Zakon je donesen, nadležnost je utvrđena, okvirna cijena je poznata, a vlast je još 2024. godine predstavljala koristi projekta. Uprkos tome, u julu 2026. godine Ministarstvo još govori o izradi pravilnika i „aktivnostima u narednom periodu“, bez javnog roka završetka.

Takvo stanje opravdano izaziva sumnju da stvaranje transparentnog sistema nije politički prioritet.

Uređena socijalna karta smanjila bi prostor za proizvoljnost. Pokazala bi koliko građana stvarno treba pomoć, ko je dobija, ko je izostavljen i da li se javni novac dijeli prema potrebi ili političkoj procjeni.

Sistem zasnovan na jasnim pravilima oduzeo bi partijama mogućnost da socijalnu pomoć predstavljaju kao milost. Upravo u tome je njegova najveća vrijednost, ali možda i razlog zbog kojeg se sa njegovim uspostavljanjem ne žuri.

Građanima ne treba još jedno obećanje

Socijalna karta nije čarobno rješenje za siromaštvo. Ona sama neće povećati plate, penzije ili socijalne naknade, niti će nadomjestiti nedostatak socijalnih radnika i novca u sistemu.

Ali bez pouzdanih podataka nije moguće voditi ni ozbiljnu socijalnu politiku.

Republika Srpska mora znati koliko ljudi ne može da zadovolji osnovne životne potrebe, zašto su ostali izvan sistema i kako im pomoći. Mora znati i gdje završava novac koji se već izdvaja.

Građani zato imaju pravo na precizan odgovor: šta je urađeno od jula 2025. godine, koliko je novca potrošeno, ko radi na projektu i kojeg datuma će socijalna karta početi da funkcioniše.

Do tada zakon ostaje uglavnom mrtvo slovo na papiru, a najugroženiji građani nastavljaju da zavise od sporog sistema, neujednačenih lokalnih praksi i povremenih politički promovisanih davanja.

U izbornoj godini to nije samo neefikasnost.

To je nastavak sistema u kojem vlast ima priliku da ljudima prvo uskrati uređeno i dostojanstveno ostvarivanje prava, a zatim im pred kamerama dijeli djelić njihovog vlastitog novca.

***

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.