Kataklizmičnog maja 2014. godine u Doboju sam upoznala Duška Petkovića, u trenutku kada su u ovom gradu kohabitirali ljudi, štakori i mrtva stoka. Petković je bio najveći tragičar Usore, dobojskog naselja u kojem se samo u jednoj ulici za dan utopilo petoro ljudi tokom majskih poplava.
Tri dana je u potopljenoj kući pokušavao da spase majku Božicu, a od borbe za njen život nije odustajao ni onda kada je postalo sasvim izvjesno da nesrećna starica ne daje znakove života. Sve dok ga spasioci nisu iznijeli iz kuće, držao je njeno beživotno tijelo na improvizovanom povezu od čaršava i pokušavao da joj glavu održi iznad površine vode.
Božičino tijelo se već odavno ohladilo pod zemljom, pa ne znam da li bi vrijedilo da neko njenom sinu sada prenese da mu se mati možda mogla spasti, da su nadležne gradske službe reagovale na vrijeme. Iako s dvije godine zakašnjenja, istraga je, utvrdio je Anketni odbor Narodne skupštine RS, pokazala da je odluka o proglašenju vanrednog stanja u Doboju donesena prekasno, te da su se razmjere tragedije u značajnoj mjeri mogle izbjeći.
Nisam sigurna da li je Petković, dok se borio da majčino tijelo spase iz prvih nanosa vodene bujice, čuo sirene, ali mislim da bi mu oni koji su tada jezdili na gradskom pramcu, trebalo da objasne da je to bio zvučni signal za opasnost od elementarne nepogode. Trebalo bi i da mu daju odgovore zašto je dat sat i po vremena nakon što je vodostaj Bosne dostigao 653 centimetra, odnosno vrijednost iznad istorijskog maksimuma. I da se slože da je to urađeno prekasno, jer je u tom trenutku najveći dio Usore već bio pod vodom. Trebalo bi Petkoviću, ali i porodicama još desetoro dobojskih utopljenika, kao i hiljadama drugih stradalnika, objasniti zašto su nasipi na određenim lokacijama rađeni od vodopropusnog materijala, šljunka i lomljenog kamena, umjesto od vreća sa pijeskom, kao i zašto nije srušen čelični most na Bosni kako bi se spriječilo izlivanje vode preko puta M-17.
Krenem da napišem i da bi nakon odgovora na sva ta pitanja, trebalo i da snose odgovornost za nesavjestan rad, neblagovremeno reagovanje ili nepreduzimanje svih neophodnih mjera da bi se ublažile ili spriječile posljedice poplava, ali onda se sjetim gdje živimo i kako naš sistem (ne) funkcioniše, pa se zastidim te glupe i suvišne opaske.
