IVAJOP: Pogled u nazad (Black 2014.)

Ustajemo, odlazimo kao i svako drugo obično radno jutro. Posao, vrtić, škola. Da, i kiša. Koja pada već par dana.

Tek na poslu saznajem da voda ulazi u grad i da neke moje kolege kupuju vodu i odlaze kući. Dok u marketu uzimam sa rafe posljednje pakovanje vode, sirena se oglasi prvi put. Tek tada. Vrlo kasno. Poslije čujem glupave izjave da nisu htjeli ranije svirati da se ne bi stvorila panika?! Panika je bila POTREBA i to dan ranije.
Panika? Ne, tada je nije bilo, jer nisam znala šta nas čeka.

Na putu do kuće vidim policajce u čizmama i kabanicama na ulicama, neku blagu gužvu i ponekog penzionera, koji u svojim torbama-kolicima vozi vodu i vreću brašna.

Instinkt? Strah? Zavist? Copy-Paste?

Nešto od toga me natjeralo da sve iz malog zamrzivača skuham u pretis loncu, (koji će kasnije postati jedna od vedrih tema u periodu mučnog iščekivanja), zamjesim crnu pogaču (dođe mi da se sama pohvalim za ovu ideju) i odem u market po još neke konzerve.

Red nikad duži. Svi sa korpama u jednoj, telefonom u drugoj ruci i s unezvijerenim i zbunjenim izrazima na licima. Stižu raznorazne informacije sa svih strana. Osjećala sam da se nalazim u najsavremenijoj informativnoj prostoriji sa brzinom protoka svježih informacija na zavidnom nivou! U tom redu, tek tada, shvatam da bi ono što slijedi moglo biti nešto neprijatno, iznenadno, što do tada nisam doživjela, i prema čemu, ne znam kako da se postavim.

Još dvoje ispred na putu do kase. Nesta struje (usta dreka Muje) i svi bismo zamoljeni da ostavimo korpe i izađemo jer je voda došla do Konzuma! Mi kao hipnotisani, spustismo korpe, koje će zajedno sa moje dvije paštete i eurokremom, za samo nekoliko minuta plutati u mutnoj vodi.

U pitanju je Stari grad. Voda navire ulicom neočekivanom brzinom. JA VADIM UTIKAČE IZ UTIČNICA I PODIŽEM IH NA RADNI STO U SLUČAJU DA VODA UĐE U STAN! Dok kupim dječije stvarčice u rusak sa namjerom da odem kod rodice koja je tu, u susjednoj zgradi ali na četvrtom, voda mi onemogući izlazak, potopivši stepenice u haustoru.
Panika? O, DA!

Komšije su poredale namještaj i uređaje po stepeniku, pa i mi na brzinu podigosmo šporet, mašinu i frižider na veliki drveni kuhinjski sto. (Kako sam tek postala svjesna situacije kada su mi komšije od prekoputa vjerno dočarali sliku iza mojih prozora-sve pluta, pa i sto na kome su bili poredani teški uređaji.)

Penjemo se, noseći pogaču i ljubimca, morsko prase. Ručice u mojoj drhte i stišću moje prste.

Vodu smo zaboravili ponijeti.

Popeli bi se tada i na Mont Everest, nas četvero i to bez opreme, što dalje od te bujice.

Naš Mont Everest zamijeni dosta niži i bliži, četvrti sprat.

Ušli, zbunjeni mi, djeca zbunjena i uplašena.

Kada me sada pitaju-Jesi zaboravila?, kažem, Nisam i NEĆU.

Neću da zaboravim ta tri dana kada sam gledala svoju djecu, uplašenu, izmučenu, nevinu, slušajući njihova pitanja na koja nisam znala odgovore.

Neću da zaboravim kako nas je spasila mala pogača jer do nas nisu mogli ni smjeli doći čamcima zbog vrtloga.

Kako da zaboravim to hučanje vode noću, kada se sa prozora svi sklone, pa na izgled se sve umiri, a samo komšije prekoputa, iz dvospratne kuće, provjeravaju lampom nivo vode, jer nemaju više kud.

I alarm! Alarm koji je neumorno pištao dovodeći nas do ludila.

Ti isti od prekoputa su ugledali moj pretis (pun suhovine) kako pluta zaustavljen ogradom od balkona. Ostao je u onom što je ostalo od našeg stana.

Neću da zaboravim izraz ljudi koji su ušli u naš stan kada se voda povukla.

Zagrljaj rodbine kada smo izašli iz čamca.

I sve dobre i hrabre ljude. Hvala im.

Ne znam ili jednostavno nema riječi da opišem sebe i psihofizičko stanje u kom sam se nalazila, tokom ta tri dana. Znam da su mi razne misli i gluposti (da li?) prolazile kroz glavu. Dokle će se penjati nivo vode, hoće li se zgrada srušiti? Možda voda nije ušla u stan? (ovu misao treba nagraditi titulom Najgluplja misao ikada) Dokle ćemo imati vode i hrane, tj. slanine (Bog je blagoslovio)? Šta ako djeca dobiju neku infekciju-crijevnu? Dokle?! DOKADA će ovo trajati??

Traje. Iako pojedini izjaviše ili izvališe „neće oni moći dugo da izdrže“, evo izdržavamo.

Nekako. I bez Vaše milostinje.

I pogled nam je u naprijed. Kakvo god to naprijed bilo. Naše je.

A vaša treba da bude SAVJEST koja će upitati-Koje greške moramo ispraviti da se ovako nešto i slično ne ponovi?