Menu

OSJEČANI NEKAD: Praznici naši, ovi i oni

  • Autor  Vojo Čakarević Dobojski Info
  • 2 Komentara
Dom kulture u Osječanima - fotografija Zoran Ristić Dom kulture u Osječanima - fotografija Zoran Ristić

Praznici su u sva vremena i sve sisteme prilika da se narod odmori, opusti, proveseli, posjeti rodbina, ispriča i naravno da se dobro počasti. Praznici se najčešće pamte po tome. U prošla, predratna vremena praznici su u cijelu državu pa tako i u Osječane dolazili redom: Vaskrs, Prvi maj, Dan mladosti. Sve u neki mjesec dana ili koji dan više.

Vaskrs je bio praznik koga ona država nije priznavala. O njemu nigdje i ništa nije pisalo, tek ona sitna crvena slova u malom crkvenom kalendaru. No, on se u to socijalističko vrijeme slavio nama Srbima svojstveno tvrdoglavo, ne toliko iz uvjerenja koliko zbog tradicije i običaja. Jaja su se u dane pred Vaskrs bojila obično lukovinom, a šarala voskom i travkama, da bi na sam dan Vaskrsa svi se komšijski pozdravljali sa „Hristos vaskrse – Vaistinu vaskrse“ i sa velikim veseljem tucali se „u odnos“. Jaja su pažljivo birana, posebno tražeći tučak, sa kojim ste u te dane mogli biti tata-mata, pa je sva ta komšijska tucijada za djecu, ali i odrasle, bila prava radost.

U to vrijeme, u dane velikih pravoslavnih praznika, besjede vladika i popova završavale su se u crkvama i crkvenim portama jer su mediji bili gluvi i nijemi za ovaj najveći hrišćanski praznik. Novinari nisu smjeli svešteno lice staviti ni u neku bezveznu uličnu anketu, a onaj urednik koji bi to propustio u program, imao bi doživotnu mrlju u svojoj biografiji. Osječani su naravno bili dio te države, i dio tog vremena a kakav je vjerski život bio navešćemo u par crtica.

Od nekih 70-tih godina pa do kraja vijeka u Osječanima je službovao svima nam znani pop Predo. I nije mu bilo lako. Službovao je u za njega nezgodno vrijeme. Imao je na vratu uvijek revnosnu miliciju, podozrivu UDBU, komuniste, ateiste, marksizam i koga sve ne. No, njegova uvjerenja su nadživila njihova. Sada u poodmakloj dobi penzionerske dane provodi u Doboju, i kada ga u gradu sretnu većina Osječanaca rado popriča sa njim.

Đacima je u to vrijeme bilo zabranjeno ići u crkvu. Koliko je samo bilo isleđivanja jednog našeg plavokosog druga iz Čivčija što je po nekoj dojavi (naravno uvijek anonimnoj), za Veliku Gospojinu dok je kolo igralo i vezla violina u crkvenoj porti, ulazio u crkvu. Pravdao se on da je ušao tek onako, ali u crkvu se ne ulazi tek onako, da je palio svijeću babi, ali baba je na nebu gore visoko a grob joj je dole sto metara niže u groblju i sve to nema nikakve veze sa crkvom, da je morao pitati popa za godišnjicu djedu, kakva crna godišnjica, godišnjice su slavnih bitaka i kongresa, a ne baba i djedova, kakva je to šprdnja, i sve tako redom. Jedva je preživo isleđivanje.

Neće proći malo više od decenije od tada a pop Predo će tim istim nastavnicima sada već kao kolegama, ulazeći u zbornicu svojim pomalo hrapavim glasom nazvati Boga. A zatim su u učionicama škole zvonkim glasovima djaka počeli da odzvanjaju Očenaši. To stari školski, ateistički zidovi nisu ni sanjali da će čuti. Eto šta je vrijeme je donijelo. Potom će se u školskom dvorištu trudom jednog velikog Osječanca Radovana MIlićevića-Radeka izgraditi i crkva pa će Osječani imati dvije crkve a poslije i dva popa. Sada dvije crkve i jednog popa. Šta, zašto, kako? Božija volja. Nije naše da se miješamo u to.

Ali ovih mjeseci veliko je sređivanje oko stare crkve. Novi sveštenik, Hercegovac, Nemanja Luketa, zasukao je rukave i organizovao Osječance, što baš i nije lako, pa se crkva oslikava, urađen je lijepi paraklis za paljenje svijeća, rade se podzide, uređuje plato ispred crkve, pa i groblje kao vječno počivalište Osječanaca postaje uredjenije… Sljedeće godine slaviće se veliki jubilej, 140 godina ovog Božijeg hrama. Crkva je jedna je od najstarijih u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj. Ponos Osječana.

Ali pričamo o predratnom vremenu, pa je tako nakon Vaskrsa dolazio ubrzo 1. maj, državni praznik. U Osječane bi se slila gradska radnička klasa, osječanske gore list. Povukla bi ih u Osječane isključivo ljubav prema familiji i čist vazduh. Domaćini bi svake godine „naslutili“ njihov dolazak i spremili bogatu sofru, pa bi se gosti uzgred i uz nećkanje počastili, čisto da se domaćini ne uvrijede. A nađu se tu i seoske milošte, znate ono sir, kajmak, jaja... Pa svoji smo. U selu bi se znale organizovati priredbe, igranke, igrale bi se i utakmice. Na rijetkim televizorima pratio bi se umni Titov govor, nešto kao patrijarhova poslanica u komunističkoj varijanti. Uoči 1. maja palile su se i logorske vatre. Vidjele su se najbolje one iz Brđana, a gorile su vatre i na Antića i Orozovića brdu i tako redom. U daljini vidio se plamen vatri tamo preko Bosne, na brdima Ritešića, Majevca, Trnjana… Bila je to plamena najava 1. maja.

Nekad je kasnila sjetva, pa se i pored sve praznične atmosfere Praznik rada slavio radno. Selom bi tiho ljuljajući se prolazile volovske zaprege ili brzo i sa zvonkim kasom konjske zaprege. Bile su natovarene zubačama i sijačicama, sjemenom žutog hibrida, i naravno poslanicima. Ali ne onim skupštinskim, nego radnim, njivskim. Tek kasnijim decenijama selom će grmiti traktori, a prvi traktoristi bili su, sad već poodavno upokojeni: Milan Pejić, Miloš Bambulica, Marko Marić, Manjo Milošević, Ljubiša Živković… Državno crveno slovo nije se moglo poštovati, pa je od Sopoljača do Bosne sve orilo. Isto je bilo i u brdima, čula se vika na zaprege, a i ono što je sada apsolutno nestalo, bila je pjesma oznojnih težaka. Ona lijepa na retku dok konji ili volovi odmaraju i hvataju vlati rosne trave na uvratinama ili medjama. Nešto zaboravljeno.

Nakon 1. maja uslijediće Dan mladosti, a nama prije toga dolaziće u Osječane štafete: opštinske, omladinske i pionirske. Sa velikim ushićenjem i čašću nošene su od stanice milicije do škole, a đaci koji su pravili probleme bili bi za kaznu izostavljeni jer su nedostojni tog uzvišenog čina. Najbolji đaci su štafetu donosili pred školu, na posebno ukrašenu i crvenom zastavom prekrivenu klupu. Tada bi se čitali đački sastavi o našem najvećem sinu, recitovalo, otpjevala Bilećanka i još par revolucionarnih pjesama i štafeta bi nakon toga u službenoj pratnji plavog fiće sa natpisom „milicija“ nastavila svoj put u susjedno selo. U tom periodu u Domu su organizovane priredbe i takmičenje „Titovim stazama revolucije“ gdje su u pitanja stavljane neke začkoljice iz Titove bogate biografije. Na primjer, o ranjavanju na Sutjesci, psu Luksu koji ga je spasio (ili se mudri Tito štitio njim dok su se švapske „štuke“ približavale Milinkladama, ili je Luks bio pas-genije pa je znao činove i shodno tome štitio je maršala a ne nekog ađutanta) i tako to. Ubrzo nakon toga biće Dan škole, sportska takmičenja i taj uvijek radosni predah od lekcija, ispitivanja, kontrolnih i testova.

U tom vremenu slaviće se i Đurdjevdan a komunistički stomaci iako nisu lako varili svece, dobro su varili prasetinu i hrskavu koricu, sarme i gulaše pa su pojedini komunisti sjedali za sofru obično ne prekrstivši se i odbijavši koljivo kao da su na njivskom ručku, a ne pred slavskom svijećom, a sve da imaju izgovor ako na partijskom sastanku u čitaonici iznad Doma dodju na dnevni red. Partija uvijek sve sazna. A na dnevni red se lako stizalo. U to vrijeme postajalo je za današnje vrijeme nešto nepojmljivo – samokritika. Možete li zamisliti danas kada bi neki član, bilo čega, ustao i počeo kritikovati sam sebe što je nešto nedostojno uradio. Do kraja sastanka bi po njega došla hitna i odvezla ga pod rotacijom i sa zavijajućom sirenom u Bolnicu Doboj, na NPS, gdje bi bio primljen od takođe jednog velikog Osječanca i svima znanog doktora Vjeke. Hospitalizovan bi bio na duže vrijeme kao težak i upitno izlječiv slučaj.

Praznici su uvijek dobro došli pa ih tako i ove godine sa radošću slavimo iako u posebnim uslovima zbog korone. Bez Dana mladosti. A i mladosti je u Osječanima sve manje. Mi koji smo trčali sa štafetom, sada smo u poznijim godinama i sve manje možemo trčati. Valjda reuma, taj krzamak starosti, opominje da se ne žuri. Jer kraj životne trke završava za sve na istom mjestu. A vrijeme je nametnulo neke nove trke. Njih će ipak morati trčati neke nove generacije.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

granicni prelaz Gradiska AMS RS

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!

Čitaoci reporteri

Podjelite sa ostalim našim čitaocima ono što svakodnevno vidite, sa čime se susrećete, vaše utiske sa putovanja, neobične sutuacije kojima ste prisustvovali i zabilježili ih svojim foto-aparatom tokom ljetovanja, zimovanja, izleta... Pišite nam na našu email adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

2 Komentara

  • Новак Паравац
    Новак Паравац ponedeljak, 11 maj 2020 06:50 Link komentara

    Лијепо је прочитати и споменути се прошлих времена, Осјечани су дио одрастања, не само Осјечанаца, него и нас из Костајнице, Бушлатића , Кожуха...Игранке у Дому културе са старим Чикуром на улазу ( "моремол' нас двојица за петобанку")

    Prijavi
  • Spasoje
    Spasoje nedelja, 10 maj 2020 16:00 Link komentara

    Odličan tekst da se podsjetimo na prošla, ipak lijepa vremens. Hvala autoru!

    Prijavi

Ostavi komentar

PRAVILA KOMENTARISANJA

Slobodno komentarišite, kritikujte i izrazite svoje mišljenje.

MOLIMO VAS DA PROČITATE SLEDEĆA PRAVILA PRIJE KOMENTARISANJA:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove gradskog portala Dobojski.info. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu redakcija@dobojski.info

nazad na vrh