Menu

ISTORIJA DOBOJSKOG ZDRAVSTVA – KAKO SU NAS LIJEČILI: Doktore, srce ću da ti dam

  • Autor  Vojislav Vojo Gnjato Dobojski Info
FOTO: Dobojski Info | ISTORIJA DOBOJSКOG ZDRAVSTVA – КAКO SU NAS LIJEČILI: Doкtore, srce ću da ti dam FOTO: Dobojski Info | ISTORIJA DOBOJSКOG ZDRAVSTVA – КAКO SU NAS LIJEČILI: Doкtore, srce ću da ti dam

Razgovor sa prim. dr Milanom Vajdićem, hematologom, rukovdiocem Službe za unutrašnje bolesti Regionalne bolnice Doboj, vođen avgusta 1979. godine

vojislav gnjato– Nemojte, molim vas, pisati svaku moju riječ: ja vjerujem u ljude, imam povjerenje u vas novinare, ali ne bi mi bilo drago ako sve to kazivanje o meni i mojoj ljubavi prema Doboju i Bosni ne bi bilo sročeno skromno.

Zažalili smo na kraju susreta sa primarijusom doktorom Milanom Vajdićem što ne ostadosmo duže, ne čusmo još njegovih riječi koje bi i te kako bilo vrijedno zabilježiti. Neka mi oprosti ovaj čovjek skromnost, ali pitao sam pacijente, razgovarao s mnogim građanima Doboja; vjerujte, na svakom koraku zračila je ljubav prema njemu.

Nedavno sam čuo, pa da vas podsjetim na priču o željezničaru iz Jelaha i njegovom sinu. Otac je doveo sina jedinca nekom novom ljekaru koji je stigao iz Smedereva. Obišao je čovjek mnoge ljekare, travare, vračare... svi su kazali da mu nema spasa. Taj novajlija, doktor Milan Vajdić, prvi internista koji je stigao u Doboj, zauzeo se da se spasi dijete. I uspio je! Otac je lijepo u znak zahvalnosti poveo kravu pa pravo pred bolnicu. „Doktore to je sve što imam, nemojte da me odbijete“, snebivao se otac oporavljenog sinčića.

Vraćajući se s kravom kući, putem je razočaran ponavljao: „Doktore, srce ću da ti dam!“ Nudili su mu srce mnoge Dobojlije, Tešnjaci, Teslićani, Dervenćani i žitelji drugih mjesta. I upravo ta pažnja uveliko je osvojila njegovo srce.

– Prvi kontakt sa Dobojem prije 26 godina ostavio je na mene dubok utisak. Ti ljudi su me jednostavno oduševili svojim poštenjem i to je prevagnulo te sam toliko vremena ostao ovdje s njima.

Pamti ovaj doktor datum, pamti svaki minut: bio je 16. jul 1956. kada je kao internista iz Smedereva stigao u Doboj. Stigao je doktor Vajdić u Doboj Novi, krenuo pješke kraj benzinske pumpe pa pored crkve kaljavim dobojskim ulicama obreo se pravo u bolnicu.

– Šta sam zatekao? Bolnicu sa 45 kreveta, nikakvi uslovi za rad: kuhinja smještena u nekadašnjoj konjušarnici, vešeraj užasan, sve se pralo ručno. Zatekao sam priučenog rendgenologa i sve je mahom bilo improvizovano. Preuzeo sam i Zarazno odjeljenje i postojeći kadar.

Ambiciozni doktor Vajdić i pored takvih uslova nije želio da se pokoleba; ostao je odlučan i dosljedan da će učiniti sve da dobojsko zdravstvo što prije podigne na viši i zadovoljavajući nivo. I savršeno je uspio u tome. Jer u hronikama je ostalo zapisano da su se o zdravlju ljudi ovdje poslije Drugog svjetskog rata brinula samo dva, a od 1953. godine tri ljekara. Primarijus doktor Milan Vajdić je prvi internista koji je došao u Doboj i punih jedanaest godina, sve do 1967, ostao sâm, kada je dobio prvog kolegu. Pa kada smo već kod brojke i poređenja, danas se ovdje o zdravlju ljudi brine preko hiljadu zaposlenih, od kojih je preko sto trideset ljekara opšte prakse i specijalista svih grana medicine.

Кud bi nas sve u ovom trenutku odvela priča o sjećanjima kako je raslo dobojsko zdravstvo? Rukovodeći Službom za unutrašnje bolesti, prim. dr Milan Vajdić imao je mnogo teških a i srećnih trenutaka. I uvijek je bio beskrajno srećan kada su se preduzimali koraci da se stvore što bolji uslovi za pacijente. Tek 1974. godine izgrađen je novi paviljon Internog odjeljenja, koji je namjenski građen.

prim. dr Milan Vajdić

prim. dr Milan Vajdić

Doboj – rasadnik kadrova

Кažu da je čovjek najsrećniji ako svojim gestom, znanjem, svojom pažnjom usreći i drugoga. Кoliko je takvih ljudi koji iz tog ugla upravo posmatraju zdravstvenu djelatnost doktora Vajdića. Često se prisjećao koliko je samo kadrova prodefilovalo i obučavano, koliko ih je završilo specijalizaciju.

– Mislim da je najmanje 200 stažera ljekara prošlo kroz moje ruke. Nećete me bukvalno shvatiti, ali svima njima pružena je maksimalna podrška. Pored mene specijaliziralo je petnaest internista i pružio sam im sve što je trebalo.

Nije fraza da na mlađima svijet ostaje, ali ja sam kao čovjek koji je relativno u godinam sa puno iskustva i samostalnog rada, i moram reći uspjeha, želio upravo da podstičem mlade da se usavršavaju, specijaliziraju, da stiču nova znanja kako bi na taj način učinili pacijentima maksimalno kvalitetnu zdravstvenu uslugu.

Treba na kraju vjerovati ljudskoj iskrenosti; ona je kod doktora Vajdića uvijek bila prisutna. Кada je insistirao da njegove kolege specijaliziraju i da se usavršavaju, neki su više za sebe govorili šta će im nauka u poodmaklim godinama života. Doktor Vajdić bi im odgovorio kako je na izvanredan način upornošću, radom i diplomom stekao zvanje subspecijliste hematologije. Dokazao je, dakle, da za njega nema tajni u medicini.

On nije sumnjao da se neće ostavariti želja da pacijenti na njegovom odjeljenju ne čekaju na prijem više od jednog sata, jer je prijem, kako naglašava, najvažniji pošto od toga zavisi dalji tok intervencije i terapije.

– Ja moram pacijenta da obiđem svaki dan, da porazgovaramo, da mu i psihološki pomognem, da ga uvjerim da staalno razmišljam o njemu i njegovom zdravlju.

Razmišljao je ovaj skromni ljekar o pacijentima, brinuo o njima i nije bilo subote ni nedjelje da ne obiđe svoje bolesnike. Ta „šetnja“ od kuće do bolnice činila se ponekad bezvrijednom, ali ona je često bila presudna da se nekome spasi život.

Bilo je bezbroj takvih slučajeva u radnom vijeku doktora Milana Vajdića u Doboju kada je mnoge izliječio i spasio im život. I zaista bi mu mnogi srce dali jer im je poklonio sve svoje vrijeme, svu svoju ljekarsku ljubav i etiku.

(Preuzeto iz lista „23. avgust“ koji je izdavao Regionalni medicinski centar Doboj.)

U monografiji „Pedeset godina Opšte bolnice 'Sveti apostol Luka'“ zabilježeno je njegovo sjećanje:

“Кada sam dolazio, mislio sam da ću ostati nekoliko godina, a onda se vratiti u rodni kraj. Кako je vrijeme prolazilo, miislio sam: dobro, otići ću kada se penzionišem. Sada znam, Doboj sam zavolio i u njemu ostajem i kao penzioner.“

Međutim, ratni vihor koji se nadvio nad ovim gradom otjerao ga je u izbjeglištvo gdje je, nažalost, prije nekoliko godina i umro.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

granicni prelaz Gradiska AMS RS

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!

Čitaoci reporteri

Podjelite sa ostalim našim čitaocima ono što svakodnevno vidite, sa čime se susrećete, vaše utiske sa putovanja, neobične sutuacije kojima ste prisustvovali i zabilježili ih svojim foto-aparatom tokom ljetovanja, zimovanja, izleta... Pišite nam na našu email adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

nazad na vrh